Slušni aparat

Utješna nagrada

Dvije-devetnaesta! Ako bi posto­jao neki vremenski stroj, bilo bi ide­alno zaglaviti ga tada u neku ‘ground­hog day’ petlju. Ta dobra stara godina u kojoj se bezbrižno moglo nagurati u prvi red do bine i glasno vikati, pje­vati i disati u facu ostatku ekipe. Neg­dje otprilike u ovo isto doba promjene ljetnog u zimsko računanje vremena odrađeni su i posljednji koraci pomnog planiranja putovanja na mnogobrojne koncerte i festivale u dvije-dvadesetoj. Aplikacije za ulaznice, smještaj i avio-prijevoz su sve bile popunjene nepre­kinutim nizom zelenih ‘confirmed’ kva­čica. Naravno, ishod je poznat. Jedini koji mogu biti zadovoljni su oni koji su početkom godine završili u dugotraj­noj komi, ništa značajno nisu propu­stili, vjerojatno im je i bilo zabavnije od ostatka društva, a ako su se pro­budili sredinom listopada taman su pogodili dobar trenutak da preslušaju dva odlična doom albuma kao utješnu nagradu za propuštene žive nastupe.

Svojem tradicionalnom prvomaj­skom vikendu na londonskom Deser­tfestu posebno sam se radovao zbog svojeg premijernog nazočenja nastupu izvrsnih doomstera iz Arizone Spirit Adrift. Nakon što je multi-instrumen­talist Nate Garrett odlučio napustiti sestrinski death metal band Gatecree­per i u potpunosti posvetiti vrijeme svojoj originalnoj grupi, dobitak za publiku bio je zagarantiran time što su ‘Creeperi’ bukirali europsko festivalsko ljeto, a Spirit uskočio na autobus kao predgrupa Corrosion of Conformity. Naravno, ta turneja je, kao i preostalih četrnaest tisuća, odgođena za isto vri­jeme dvadesetprve, a Garrett je pregršt slobodnog vremena utrošio na snima­nje svojeg četvrtog albuma u pet godina. ‘Enlightened in Eternity’ odličan je podsjetnik kako duh tradicionalnog dooma i dalje odvažno kroči po rubu vremenske anomalije koja spaja devet­sto-sedamdesete i dvije-dvadesete. Red horrora (‘Screaming from Beyond’), red znanstvene fantastike (‘Astral Levita­tion’, ‘Cosmic Conquest’), red kona­novskog borbenog metala (‘Ride into the Light’, ‘Battle High’), sve upakirano u četrdeset pet minuta spektakularnih rifovskih ekstravagancija skoro da su dovoljno da zamislite kako bi sve to zvučalo dopirući iz nepreglednog zida koncertnih pojačala. U zoru metala bilo je sasvim uobičajeno izdati četiri albuma u pet godina, pothvat kakav danas rijetko tko može ponoviti. No, Garrett i Spirit Adrift na svojem pri­mjeru potvrđuju da kvantiteta ne znači nužno pad kvalitete, i ‘…Eternity’ će bez sumnje biti pri vrhu svih relevantnih godišnjih top-lista.

A borbu za vrh vodit će s albumom ‘Forgotten Days’ grupe Pallbearer. Također njihov četvrti po redu stu­dijski album, no u ovom slučaju prvi u tri godine nakon mega-uspješnog ‘Heartless’. Samo nekoliko dana prije mojeg tipkanja ovih redaka trebao sam biti na njihovom nastupu u švi­carskom Baselu gdje su bili predviđeni kao headlineri ‘Up in Smoke’ festivala. Srećom, ovaj kvartet iz Arkansasa često voli navratiti i do naših krajeva pa sam ih već imao priliku nekoliko puta vidjeti – u Zagrebu kao predgrupa Paradise Lostu i na plažama Primo­štena kad su zagrijavali publiku koja je došla potpuno kostimirana za uvi­jek zabavan i otkačen nastup Turbo­negra, no svejedno sam danas duboko deprimiran zbog neodržanog koncerta jer ovih novih osam stvari jednostavno prizivaju zborno pjevanje prepunog auditorija. Definitivno najmoderniji doom band današnjice, njihov zvuk magično balansira duboke depresivne rifove Black Sabbatha i izvanzemaljske halucinacije Pink Floyda uz zdravu dozu pravog rokerskog mačizma Deep Purplea. Rezultat je pedeset minuta neprekidne meditacije uz prave roker­ske ‘Riverbed’ i ‘Vengeance & Ruina­tion’, introspektivne ‘The Quicksand of Existing’ i ‘Rite of Passage’, epsku dugometražnu ‘Silver Wings’, sa šla­gom na kraju zvanim ‘Caledonia’ koja priprema slušatelja na (nadam se) sko­rašnje dugačko putovanje u svijet uda­ljeniji od ovih uobičajenih deset kilo­metara od kućnog praga u kojem se vrtimo zadnjih deset mjeseci.
Zimska satnica zamijenila je ljetnu i ove dvije-dvadesete, vjerojatno posljed­nji put, a aplikacije za ulaznice, smještaj i avio-prijevoz ponovno su popunjene neprekinutim nizom zelenih ‘confir­med’ kvačica za dvadeset-prvu u nadi za više sreće u ponovnom izvlačenju ove naše egzistencijalne lutrije.

Foto: Facebook

Pročitajte još

Sretan šezdeseti, Henry!

Ivan Jelčić

Analogni album za digitalne nerdove

Petar Ipšić

Pero je moćnije od mača

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija