Slušni aparat

Tiha evolucija

Vikend je započeo brutalno, najavom još jednog u nizu otkazivanja live nastupa i europskih turneja. Ovaj put žrtve nekoordiniranih i zbunjujućih pandemijskih zabrana bila je turneja Behemotha i Arch Enemyja, na kojoj sam se najviše veselio promociji novog albuma njihove predgrupe, legendarnog Carcassa. Tko zna, možda do listopada iduće godine pojedincima postane opet dopušteno da odlučuju sami za sebe, a do tada se u inboxu samo prikupljaju vaučeri za otkazane letove i rezervacije. Vikend je ipak spašen zahvaljujući izlasku dva nova, dugo očekivana albuma dvaju legendarnih black metal bandova. Deafheaven je u svojih deset godina postojanja s black metalom imao samo nekoliko dodirnih točaka. Nakon prvog i definitivno najžešćeg albuma ‘Roads to Judah’ znatno su usporili svoju glazbu u izvrsnu kombinaciju black metala i shoegazea i albumom ‘Sunbather’ postali najveći i najkvalitetniji predstavnik tzv. Blackgaze stila.

Izdali su svoj peti studijski album ‘Infinite Granite’, na kojem su napravili sljedeći korak u svojoj desetljeće dugoj tihoj evoluciji snimivši devet pjesama s isključivo čistim vokalima, ostavljajući black metal režanje u prošlosti. Black metal ustvari na albumu skoro da nećete niti čuti, osim dijelom na odjavnoj pjesmi ‘Mombasa’, dok ostatak albuma više zvuči kao The Cure iz svojih najboljih dana, samo s poprilično boljim frizurama ili pak kao Smashing Pumpkins s vrhunca svoje karijere, sredine devedesetih i Mellon Collie razdoblja. Možda je najbolja recentnija usporedba Ulver čiji smo album ‘Flowers of Evil’ predstavili prošle godine. Singlice ‘In Blur’ i ‘Great Mass of Color’ najbolje mogu predočiti smjer u kojem se Deafheaven odvažio uputiti i ostvariti još jedan pun pogodak u svojoj izvrsnoj diskografiji. Moguće je da će ovim potezom band izgubiti dio članstva svojeg fan-cluba kao i kad su odlučili ublažiti svoj originalni zvuk, no isto tako će sigurno i privući dobar dio novih obožavatelja koji znaju prepoznati kvalitetu. Kao dodatna zanimljivost stoji i činjenica da je koncert Deafheavena bio posljednji koncert na kojem sam bio prije pandemije (s bandom Daughters kao predgrupom, o kojima sam pisao prošli mjesec).

Drugi dragulj ovog vikenda djelo je atmosferičnog black metal terceta Wolves in the Throne Room. Njihov sedmi album, i prvi za diskografsku kuću Relapse, također je dobrim dijelom laganiji od svojih prethodnika, no ipak još uvijek duboko stilski utemeljen u kaskadijskoj varijanti post-black metala, kojem još pripadaju Panopticon i Agalloch. Album ‘Primordial Arcana’ nastavlja tematiku povratka prirodi i od prvih taktova vas teleportira u zelena prostranstva pacifičkog sjeverozapada, i vodi slušatelja iz pjesme u pjesmu kroz šumovite Oregon i Washington. Vjerojatno će ovaj album za dvadesetak godina zvučati dodatno nostalgično kad neobuzdane klimatske promjene polako spale i taj predivni djelić našeg planeta. Od uvodne stvari ‘Mountain Magick’, preko izvrsne ‘Primal Chasm’ i žestoke ‘Masters of Rain and Storm’ do odjavne ‘Eostre’, album je četrdeset pet minuta vrhunskog meditativnog metala.

Ako vam je ovo prvi susret s WITTR, obavezno preslušajte i album ‘Two Hunters’ koji predstavlja vrhunac njihove kreativnosti. Možda se dogodi čudo i 2022. napokon budemo mogli pogledati ova dva banda uživo. Za sada tu privilegiju uživaju samo Amerikanci, no do trenutka kad i nama bude dopušteno istinsko uživanje u glazbi uživo uživajmo u predivnoj glazbi iz naših razglasnih uređaja.

Foto: Deafheaven – Sargent House

Pročitajte još

Sedam samuraja

Ivan Jelčić

Velečasni velikog ega

Petar Ipšić

Billie Eilish s devetnaest sretnija je nego ikad

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija