Dolores Brbora naša je sugrađanka iz Mokošice i cijeli svoj život bavi se umjetnošću.
Bilo da se radi o slikanju, sviranju, pjevanju ili modeliranju, Dolores koristi svaku mogućnost za izraziti svoju kreativnost. Njen najnoviji podvig svakako je hrabar korak naprijed, a radi se o pokretanju vlastitog tattoo studija. Njen put do sadašnjeg uspjeha nije bio lak, a s DuListom je podijelila svoju priču.
Već ste našoj publici jako poznati po vašim ručno izrađenim zmajevima, a sada se radi o nečem potpuno drugačijem. Kako ste došli do toga da vodite tattoo studio?
Umjetnošću se bavim već jako dugo, za vrijeme studiranja to je došlo do posebnog izražaja. Sve je počelo kada sam u tom vremenu dizajnirala tetovaže za druge tattoo studije. Jako mi se svidjelo raditi dizajne i dugo sam razmišljala i prevrtala ideju da se jednog dana i ja uhvatim u koštac s tom profesijom. Skupila sam hrabrost i obratila se svom dundu koji je poznati tattoo majstor već preko 20 godina i zatražila od njega da me primi na šegrtovanje. On je rado prihvatio tu ideju tako da mogu slobodno reći da mi je možda i bilo predodređeno da se time bavim. Nevjerojatno sam zahvalna što sam bila u takvoj situaciji, jer je put za tattoo majstora jako trnovit.
Kako netko uopće može početi s tetoviranjem? Što sve treba napraviti da se postane tattoo majstor?
Prije nego što uopće uzmete mašinicu u ruke potrebno je puno znanja. Treba poznavati konfiguracije različitih igala, koje boje koristite i kada, kako pristupiti koži, kako uopće promatrati dizajn koji aplicirate i još puno stvari. Najteže je naći nekoga tko će vam puno vjerovati, ali ponavljam ja sam imala nevjerojatne okolnosti od ljudi koji su mi se rado ponudili u ruke, do mog dunda koji nije bio jedan od onih koji ‘vječno’ drže ljude na šegrtovanju već me odmah ‘bacio u vatru’ i odmah mi je dao povjerenje da radim na klijentima. Nisam imala puno iskustva te sam prije svoje prve tetovaže radila samo par voćki. Inače, na voću se u pravilu mjesecima brusi zanat, a ja sam nakon samo par njih krenula u ‘pravi’ posao. To je zapravo prava sreća, odmah učiti na koži kako se ona ponaša. Najbolja riječ za opisati cijelo šegrtovanje svakako bi bila – Stres! Jednostavno se prezasitite informacijama i čimbenicima na koje morate paziti i koje vam moraju biti na pameti dok radite. Sve su to neke stavke s kojim se nisam mogla susresti u tradicionalnoj umjetnosti, poput higijene i činjenice da mjesta za pogreške nema. Klijenta morate također voditi i kroz cijeli proces boli što nekada predstavlja najveći izazov. Prva tetovaža koju sam službeno napravila je bila na mom momku. Iskreno, nije mi bila ugodna ta ideja, ali on je bio toliko entuzijastičan i imao je više povjerenja u mene nego ja. On je htio pandu preko cijelog lista na nozi i to moj originalni dizajn. On je bio presretan odrađenom tetovažom i mogu reći da je to bilo moje prvo ‘pravo’ iskustvo s mašinicom za tetoviranje i ljudskom kožom. Najzahtjevnije što sam do sada radila bila je tetovaža ‘Fatimina ruka’. Radi se o jednom nevjerojatno teškom i detaljnom dizajnu koji je zahtijevao puno geometrijske preciznosti. Najviše radi simetričnih oblika u dizajnu, jer svi geometrički precizni oblici koje radite na način da se savršeno poklapaju su ‘noćna mora’ svakog Tattoo majstora.
Vidimo da imate već podosta iskustva iako ste tek počeli raditi samostalno. Možete li nam reći kako ljudi pristupaju prvim tetovažama i za što se najviše odlučuju?
Ljudi jako oprezno pristupaju prvim tetovažama, pa se tako najčešće odlučuju za ‘lettering’, odnosno ispisivanje imena, stihova i općenito slova na tijelu. Također, ljudi najviše tetoviraju zapešće, ramena i leđa. Nisam imala prilike raditi puno velikih dizajna, ali trenutno u izrađujem dizajn koji ide preko cijelih leđa i za par mjeseci imat ćete priliku vidjeti kako on izgleda. U svom iskustvu podijelila bih ljude koji dolaze na tetovažu u dvije generalne skupine. To su oni koji cijeli proces žele imati pod svojom kontrolom, svaki milimetar i svaku crticu moraju imati u skladu sa svojom vizijom. Kod sugeriranja i savjeta majstora znaju biti skeptični i nepopustljivi. Druga skupina bili bi oni koji se prepuste u ruke svog majstora. Oni razumiju sve sugestije i vrlo su fleksibilni i opušteni. Naravno ima i ljudi koji su negdje između, ali oni su prava rijetkost. Ne mogu reći da sam imala nezadovoljnih klijenata, možda zato što nikada nisam gledala u ovo kao izvor zarade i nešto što treba raditi ‘mašinski’. Koju god tetovažu radim uvijek mi je prioritet da na kraju dana klijent bude zadovoljan s dobro odrađenim poslom. Osobno smatram kako su tetovaže jako velika stvar, trajne su i naravno da moraju biti nešto što želite imati sa sobom zauvijek, ali kao i život tako ni njih ne treba shvaćati previše ozbiljno.
Koja je najbitnija stvar kod tetoviranja?
Kod tetoviranja možda najbitnija stvar je iskrenost klijenata. Puno toga ovisi o tome hoće li klijent biti iskren oko svog zdravstvenog i psihičkog stanja. Bilo da se radi o slabokrvnosti ili činjenici da je klijent sklon padanju u nesvijest ili možda ne podnosi bol, najbitnije je da se takve stvari ne sakrivaju. Na nama majstorima je drugi dio priče, naša je odgovornost da klijentu pružimo sterilne i sigurne uvjete, sterilnu i valjanu opremu, kvalitetnu tintu i smanjimo rizik bilo kakve infekcije. Po pitanju sigurnosti tetovaža to je dvostruka cesta. Jedan dio je na nama majstorima koji dok rade moraju držati standarde na visokoj razini, dok s druge strane kada klijent izađe iz salona sa svojom tetovažom na njemu je i da brine za nju. Mnoge infekcije se dogode baš zbog nebrige i nepridržavanja osnovnih higijenskih pravila za nove tetovaže. To je otvorena rana barem prva 2 tjedna te potpuno zarasta tek nakon 6 mjeseci. Nije to veliki problem bitno je da je tetovaža čista i hidratizirana. Čistoća tetovaže je ključna u prevenciji infekcija i pospješenju regeneracije kože, a hidratizacija je ključna za kvalitetu tetovaže na zarasloj koži.
Vaš portofolio odrađenih tetovaža polako, ali sigurno raste, no imate li možda neki dizajn koji bi najviše htjeli raditi? Ptičica na grani nam je šapnula da se radi o posebnoj vrsti tradicionalnih tetovaža, možete li nam reći više?
Tako je, radi se o tradiciji usko vezanoj za naše prostore. Imam veliku želju raditi hrvatske tradicionalne tetovaže kakve danas najviše možemo vidjeti na Hrvatima iz Bosne. To su tetovaže koje su se najviše koristile kroz povijest kada je postojala velika opasnost od Osmanskog carstva. Brojni Hrvati i Hrvatice bili su otimani iz svojih domova i obitelji i bili su prisiljeni u ropski život unutar Osmanskog carstva. Žene su pogotovo pretvarali u roblje ili bi ih odvodili u hareme. Mlade žene su tako sebi tetovirale intrigantne čipkaste motive geometrijskih dizajnova, sastavljene od brojnih malih križeva. Tako su imale vječan podsjetnik tko su i otkud dolaze. U nekim slučajevima služile su i kako bi obeshrabrile napadače da ih otimaju. To su bile dosta nespretne tetovaže te su se radile od kombinacije pepela i meda, dakle u potpunosti improvizirane. Najčešće mjesto za te tetovaže bila je podlaktica, ali nije nečuveno da su neke žene njih imale i na čelu. Te tetovaže danas imaju nostalgičan značaj, a navodno najstariji oblici potječu još i iz doba Ilira. To je jedna lijepa i velika tradicija koja se danas skoro zaboravila. Moja pokojna baka je imala obje ruke ispunjene tradicionalnim hrvatskim tetovažama i to mi je bio povod da o njima saznam više i oživim tu zaboravljenu tradiciju.
Ovaj tip radicionalne hrvatske tetovaže najčešće se izrađivao na šakama.
Foto: Hrvoje Curić, Facebook/Regnum Draconis Tattoo – Dubrovnik