Dubrovački plivač Vlaho Nenadić, član PK-a Jug, jedan je od junaka hrvatske štafete koja je na Europskom prvenstvu u Parizu osvojila brončanu medalju na 4×100 metara slobodno. Hrvatska četvorka, Jere Hribar, Nenadić, Vili Sivec i Toni Dragoja, pritom je dvaput rušila nacionalni rekord, a u finalu isplivala sjajnih 3:11,08.
Za 20-godišnjeg Nenadića medalja je kruna razdoblja u kojem je hrvatsko plivanje napravilo veliki iskorak. U ožujku je na 100 metara slobodno isplivao 48,23 i postavio mlađeseniorski rekord, a sada je u Parizu postao dio generacije koja je nakon 18 godina Hrvatskoj donijela novu europsku medalju u štafeti.
No, ono što možda najbolje opisuje mladog plivača njegov je odnos prema konkurenciji.
– Pliva li do mene Mađar, pliva Rus ili Michael Phelps, boli me briga. Ja imam svoju prugu – poručio je Nenadić, naglašavajući kako se ne želi ograničavati imenima i reputacijom suparnika. Respekt prema protivnicima postoji, ali u bazenu se, kaže, treba koncentrirati na vlastitu utrku.
Nenadić pritom posebno ističe snagu štafete i osjećaj pripadnosti. Iako je plivanje individualan sport u kojem sportaši veći dio godine treniraju sami, upravo mu je zajedništvo reprezentacije posebno važno. Nakon pariške bronce zahvalio je treneru Franu Ćiraku, obitelji, djevojci i prijateljima, a za svoju generaciju poručio da treba nastaviti bez straha i ograničavanja.
– Za ovakav uspjeh se moralo i više od jedne stvari poklopiti. Prošlo je 18 godina od zadnje medalje u štafetama. Cijela jedna generacija. Nadam se, ma ne nadam se, siguran sam da ćemo zadržati ovaj tempo kakav smo sad uhvatili. Svi su plivali fenomenalno. Od Jere, Vilija i Tonija koji je odradio super rezultat s 47.11. To je… fenomenalno. Zahvaljujem svojem treneru Franu Ćiraku, plus podrška doma od obitelji, od djevojke, jako dobrih prijatelja. Ne smijem nikoga preskočiti, da ne bude problema, ha, ha. Presretan sam – navodi Nenadić.
– Sad je bila bronca, možda idući put dobijemo nešto bolje – kaže Nenadić. Za mladog Dubrovčanina pariška medalja stoga nije samo ostvarenje sna, nego i najava onoga što bi ova nova generacija hrvatskih sprintera tek mogla napraviti.
