Odrasla je u kazalištu, kao djevojčica statirala na Dubrovačkim ljetnim igrama, a kao tinejdžerica pokušavala pobjeći od glume. Danas, sa 22 godine, nakon završene treće godine glumačke akademije u Zagrebu, zna da je upravo pozornica mjesto na kojem želi graditi svoj život.
Za Neu Martinović kazalište nikada nije bilo nešto što je morala posebno otkrivati. Ono je jednostavno bilo dio njezina odrastanja. Kao kći glumca Mara Martinovića i unuka velikana dubrovačkog glumišta Miše Martinovića, odrasla je uz predstave, probe i Dubrovačke ljetne igre. Na njihovu je otvaranju prvi put statirala još kao četverogodišnja djevojčica, a tijekom godina Igre je upoznala iz gotovo svih mogućih perspektiva – od najmlađih dana pratila je predstave s tribina, da bi potom statirala, bila hostesa, radila u festivalskom uredu.
Upravo je u tom svijetu, kaže, nastala njezina prva ljubav prema kazalištu. No kako je odrastala, dogodilo se nešto sasvim suprotno. Ono što joj je bilo najpoznatije počela je svjesno izbjegavati.
– Odrastanje u glumačkoj obitelji sigurno je utjecalo na mene jer sam odrasla u kazalištu i na Dubrovačkim ljetnim igrama i mislim da sam se tu i zaljubila u sve to. A onda kasnije, kad sam bila tinejdžerica, to je imalo kontraefekt. Tada sam se išla maknuti od svega toga – prisjetila se Nea.
Tražila je sebe u drugim stvarima – plesala, igrala tenis, plivala, učila jezike, a u jednom je trenutku ozbiljno razmišljala i o studiranju menadžmenta i PR-a u Nizozemskoj. Činilo joj se da će joj upravo taj odmak pomoći da pronađe nešto što će biti samo njezino, nevezano uz obitelj i kazalište. Međutim, što je više pokušavala ‘pobjeći’ i pronaći alternativu, to je postajalo jasnije da joj gluma nedostaje.
– Bojala sam se toga da mene zanima gluma i kazalište jer je to bilo jedino što ja poznajem i onda sam se hvatala za sve drugo. Pa sam shvatila da me ništa drugo ne ganja kao gluma – govori danas.
Posebno ju je plašila pomisao da bi jednog dana mogla promatrati druge kako žive upravo ono što je ona odlučila napustiti. Nije se bojala samo toga da možda neće uspjeti kao glumica, nego i mogućnosti da nikada neće saznati što bi bilo da je pokušala. Tatina kolegica, koja ju je pripremala za prijemni ispit, na kraju joj je postavila jednostavan izbor – Nizozemska ili pripreme za akademiju. Nea nije dugo dvojila.
– Bojala sam se da ću gledati ljude i biti oko ljudi koji se bave time, a da neću biti u tome i da ću zavidjeti svima njima, a sebi zamjerati ako ne probam. Jako brzo sam odlučila da ću poći na glumu – kaže.
Prezime koje nosi i kao prednost i kao teret
Odlukom da upiše glumu nije, međutim, nestao jedan drugi izazov – činjenica da je u svijet akademije došla s prezimenom koje u hrvatskom kazalištu već ima svoje mjesto.
Za Neu nikada nije bio problem glumiti s ocem. Veći joj je izazov bio nositi težinu činjenice da je on njezin otac i da će dio ljudi njezin rad neizbježno promatrati kroz obitelj iz koje dolazi.
– Meni nije toliki stres glumiti sa svojim ocem, nego mi je više stres težina toga što je on moj otac. Iz koje sam obitelji, odakle dolazim, to utječe na ljude okolo – objašnjava.
Zbog toga su joj prve godine akademije bile i vrijeme dokazivanja. Htjela je sebi, ali i drugima pokazati da njezino mjesto ondje nije rezultat očevog imena, nego vlastitog rada. Taj je pritisak, kaže, osjećala osobito snažno na početku studija.
– Prvu godinu, dvije sam imala pritisak dokazati svima i samoj sebi da sam tamo došla po svojim zaslugama, radom i trudom, a ne zato što mi je netko glumac – istaknula je.
Danas je taj odnos prema obiteljskom nasljeđu puno mirniji. Otac joj je jedan od najvažnijih savjetnika kada je riječ o profesiji, a zanimljivo je da upravo u razgovorima o glumi pronalaze zajednički jezik. Njegove savjete opisuje kao konstruktivne i objektivne, a isto vrijedi i za majčine komentare. Dok je otac njezina osoba za glumu, majka, koja se dugo bavi suvremenim plesom, pomaže joj u radu na scenskom pokretu.
Takva joj podrška, kaže, puno znači upravo zato što zna da od njih može dobiti iskreno mišljenje, a ne samo pohvalu.
„Samo da sam tamo“
Igre su se kroz sve te godine nastavile vraćati u njezin život. Na njima je odrastala, ali ih nikada nije počela doživljavati kao nešto što joj pripada samo zato što je iz Dubrovnika. Naprotiv, svaki put iznova fascinira je atmosfera festivala.
– Imala nula replika, jednu ili dvije, meni je totalno svejedno, samo da sam tamo – kaže kroz smijeh, prisjećajući se koliko joj je kao djevojčici bilo važno sudjelovati u svemu što se događalo oko Igara.
Najviše emocija i danas u njoj izaziva otvaranje Igara. Podizanje zastave i izgovaranje Himne slobodi za nju su puno više od tradicije kojom počinje još jedno dubrovačko ljeto.
– Kad se ta zastava krene dizati i krene se govoriti himna Slobodi, tko god ju govori, jednostavno je to tako predivan trenutak. Mene uvijek uhvati neka emocija, jer je to neki pojam veći od svih nas, veći od samog festivala – govori.
Zato joj je ovogodišnja prilika na Igrama bila posebno važna. Nakon godina provedenih na različite načine uz festival, prvi je put dobila konkretnu glumačku ulogu.
U „Skup“ uskočila pred samu premijeru
U predstavu Skup ušla je gotovo preko noći. Zbog ozljede kolegice otvorila se mogućnost da preuzme ulogu, a do premijere je ostalo manje od tri tjedna. Već je povremeno pratila probe pa joj predstava nije bila potpuno nepoznata, ali pridružiti se ansamblu koji je već dugo radio zajedno značilo je u vrlo kratkom vremenu uhvatiti korak sa svima.
– Igrom slučaja sam uletjela u predstavu pa mi je nekako sve bio šok jer sam se pridružila malo manje od tri tjedna prije same premijere. Prvih pet dana sam samo učila tekst – prisjeća se.
Osim samog teksta, trebalo je pronaći i vlastiti odnos prema ulozi. Nije željela samo pokušati preslikati ono što je prije nje radila kolegica, nego pronaći ravnotežu između onoga što već postoji i vlastitog glumačkog izraza. U tome joj je, kaže, puno značila otvorenost cijelog ansambla.
– Tražila sam balans između toga što preuzimam od kolegice, a gdje mogu imati autorstva svog. Stvarno su mi dali slobodu da neke stvari prilagodim i promijenim i svi su bili velika podrška – kaže.
Upravo joj je atmosfera na probama pomogla da se, unatoč kratkom vremenu, osjeti kao dio ekipe. Svidjela joj se njihova sposobnost da istovremeno budu ozbiljni kada se radi, ali i opušteni kada je vrijeme za druženje.
– Oni znaju kad se radi, kad se zeza i uvijek se poslije podružimo i opustimo, ali kad je rad, onda se radi. Ovo je kazalište, uvijek se igra, ali to je neka vrsta ozbiljne igre gdje se mi zezamo unutar toga s čime radimo – opisuje.
Za samu predstavu kaže da joj je drago što je dobila priliku biti dio jednog modernog, zabavnog čitanja Držića. Iako je tekst prilagođen, smatra da je sačuvana njegova srž, a upravo joj se takav spoj tradicije i suvremenog pristupa čini posebno zanimljivim.
Scena traži pripremu, ali i slobodu
Iako je još na početku profesionalnog puta, Nea već zna da na scenu ne voli izlaziti bez pripreme. Prije predstave zagrijava glas, isteže se, prolazi brzalice i radi artikulacijske vježbe. Nije joj potrebno mnogo vremena, ali joj je važno imati barem nekoliko minuta za sebe.
– Ima glumaca koji mogu doći i odraditi posao, ja nisam jedna od njih još. Ja volim imati bar 10 minuta za pripremu – priznaje.
Možda je upravo ta svijest o tome da je još uvijek u procesu učenja ono što je karakterizira i izvan pozornice. Nea ne skriva da još nema sve odgovore i da je pred njom puno rada.
Akademija joj, kaže, zasad uspijeva pružiti prostor za kombiniranje studentskih obaveza i profesionalnih prilika. Budući da se ljetne Igre održavaju u vrijeme kada nema nastave, studenti glume mogu prihvatiti takve angažmane, a na akademiji nastoje izaći im ususret jer razumiju koliko je mladim glumcima važno što prije početi skupljati iskustvo.
„Ako prilika nema, onda ih treba stvoriti sam“
Kao i svaki mladi glumac koji tek treba zakoračiti na profesionalnu scenu, razmišlja o tome što će biti nakon akademije. Posla nema uvijek dovoljno, a želja za velikim kazalištima postoji. Strah od neizvjesnosti priznaje, ali ga ne želi pretvoriti u razlog za odustajanje.
– Naravno, uvijek se pitam i bojim hoće li biti posla, hoću li ja biti jedna od tih koja će dobiti priliku biti u nekim većim kazalištima – kaže.
Zanimljivo je da je prije Skupa očekivala da će na prvu veću priliku možda čekati još nekoliko godina. Predstava joj je zato došla kao svojevrsno iznenađenje i potvrda da se stvari mogu dogoditi i prije nego što ih planiraš.
– Ja sam prije Skupa mislila da ću prvu ulogu dobiti tek nakon pete godine akademije, ako i tada – naglašava.
Zato ne planira samo čekati da je netko pozove. Audicije su već dio njezina puta, a otvorena je i za nezavisne projekte i različite oblike rada.
– Ako prilika nema, onda ih treba stvoriti sam – poručuje.
Uz oca, uzori su joj i glumice koje je gledala na sceni
Uz oca, koji joj je od najranijih dana bio najveći glumački uzor, Nea posebno cijeni Doris Šarić Kukuljicu i Dijanu Vidušin. Posebno iskustvo bilo joj je sudjelovanje u Ekvinociju, gdje je imala priliku izbliza promatrati Zrinku Cvitešić i Gorana Višnjića.
– U cijelom procesu njih dvoje gledati kako rade te svoje scene, to mi je bila prilika života – prisjeća se.
Takve trenutke doživljava kao svojevrsnu školu izvan akademije – gledanje iskusnijih kolega, promatranje njihova rada i upoznavanje različitih načina pristupa ulozi.
Pred njom su još dvije godine učenja
Prije nego što će ozbiljno zakoračiti u profesionalni svijet, Nea želi iskoristiti još dvije godine akademije. Čekaju je ispiti, diplomski režijski rad u kojem i sama glumi, nove audicije i možda još neka iznenađenja poput onoga koje joj je donio Skup.
Ne želi unaprijed zacrtati gdje mora završiti. Važnije joj je ostati otvorena, prijavljivati se na audicije i prihvaćati prilike koje dolaze.
– Otvorena sam za ići na audicije, prijavljujem se gdje mogu kako mogu, pa što bude – kaže.
Za sada joj je najvažnije učiti i raditi što više.
– Imam još dvije godine akademije kojima se mislim maksimalno posvetiti i naučiti sve što mogu – istaknula je.
A kada se sve svede na ono najjednostavnije pitanje – što je za nju zapravo gluma – odgovor ne zvuči kao definicija zanimanja, nego kao objašnjenje cijelog njezina dosadašnjeg puta.
– Gluma je za mene igra koja nastane između ansambla i publike koja gleda i mislim da je to jedna predivna umjetnost – istaknula je.
Nakon godina u kojima je pokušavala pobjeći od svijeta u kojem je odrasla, danas mu se vratila svjesno i svojim izborom. I više ne govori o glumi kao o nečemu što pripada njezinoj obitelji, nego kao o prostoru u kojem želi pronaći vlastiti glas.
– Gluma mi je život, proživljavanje života koje ne mogu ja proživjeti kao ja i onda to mogu kroz uloge i da to netko vidi i prepozna – zaključuje Nea Martinović.
