Gotovo je nevjerojatan scenarij po kojem se razvija trakavica zvana “pelješki most ili koridor kroz Neum”, a kojoj su autori i glavni glumci ministri i lokalni političari.
Naime, nakon što je prošli ministar prometa i infrastrukture Komadina autocesti do Dubrovnika pretpostavio Žutu Lokvu i ‘dobio pedalu’, njegov nasljednik Hajdaš-Dončić se potrudio ostati još zapamćeniji.
Ministar Hajdaš-Dončić tako je kazao (i preživio!) kako “Dubrovčanima, zapravo, ne treba autocesta”, što je poslužilo kao idealan šlagvort gradonačelniku Vlahušiću koji, kao da se s ministrom natječe u odricanju matice zemlje od Dubrovnika, kazao kako je za Grad prioritetnija izgradnja brze ceste Čilipi – Dubrovnik, koridora kroz Neum te dolaska autoceste do Ploča u najskorijem mogućem roku (?!).
Vlahušić, međutim, tu ne staje. Realizacijom navedenih projekata Dubrovnik bi, izjavio je Vlahušić, ‘de facto’ napokon bio povezan s maticom domovinom. Za Vlahušića ‘de facto’ povezanost očito ne znači i fizičku povezanost, što bi pelješki most svakako omogućio.
S druge strane, župan Dobroslavić ponovio je stav Županije oko prometne povezanosti juga države kroz gradnju pelješkog mosta jer se tako povezuju dva dijela županije i države, a istovremeno „ne ostavlja prostor za davanje usluga bilo kome“.
Ministar Hajdaš Dončić na kraju je odustajanje od izgradnje pelješkog mosta pokušao opravdati izjavom kako je „Hrvatska mala i siromašna zemlja koja nema novca za gradnju pelješkog mosta“ te dodao kako to ne znači da se most neće moći graditi „u budućnosti, za 10-15 godina“.
Selo gori, a baba se češlja. Dok se političari nadmeću u mudrovanju, zbrajanju eura i kilometara, crtanjem koridora i višetračnih cesta i rotora, stanovnici najjužnijeg kraja Hrvatske ostaju u prometnom slijepom crijevu, iz kojeg se tek povremeno prometno bajpasiraju zračnom linijom, kad im se bura smiluje.
Kao da nitko od te velepametne gospode ne uviđa da Dubrovnik tone u veliku crnu rupu koja će uskoro progutati i grad i njegove stanovnike.
Čime će se onda hvaliti svijetu?