Ako je vjerovati staroj narodnoj da se po jutru poznaje dan, ova nova dekada bit će plodno razdoblje za eksperimentalni metal. Već smo duboko ugazili u doba kad je teško striktno žanrovski podijeliti tešku glazbu, sa sve više umjetnika koji uspješno kombiniraju raznorodne utjecaje, a za prvi takav ‘post-žanrovski’ album u 2020. moramo zahvaliti genijalnoj POPPY i njezinom trećem albumu ‘I Disagree’.
Moriah Rose Pereiru, poznatiju pod pseudonimom Poppy, javnost je upoznala prije pet godina kroz niz fantastično uvrnutih kratkih YouTube videa u kojima utjelovljuje personu pokornog androida. Milijune pregleda imaju njezini jednominutni video uratci u kojima jede šećernu vunu, razgovara s biljkom ili sa svojom prijateljicom Charlotte, lutkom iz izloga. Bizarna kombinacija Andy Warhola, Tima Burtona i Davida Lyncha bio je tek prvi korak ka svjetskoj slavi.
Uskoro Poppy potpisuje i diskografski ugovor s izdavačkom kućom Mad Decent u vlasništvu Diploa. Prva dva albuma ‘Poppy. Computer’ i ’Am I a Girl?’ prate njezinu internet personu kroz sladunjavu J-pop prizmu, i najviše podsjećaju na japansku hologram senzaciju Hatsune Miku. No, već pri kraju drugog albuma počinju se pojavljivati pukotine u njezinom programiranju kroz koje se probija njezina stvarna persona, heavy-metal Poppy. Završna stvar albuma ‘X’ izvrsna je mješavina žanrova i najava budućih zbivanja.
Prošle godine izlazi EP ‘Choke’ s hit-singlom ‘Scary Mask’ u kolaboraciji s Fever333 u kojem definitivno svjedočimo transformaciji Poppy u metalku. Stoga
i stil novog albuma ‘I Disagree’ nije nikakvo iznenađenje. No, iznenađenje je što je album zapravo – jako dobar, izbjegavajući zamku komercijalizacije i pozerstva. Potpisavši za izdavačku kuću Sumerian Records, specijaliziranu za djent i metalcore, za koju izdaju između ostalih Palaye Royale, Veil of Maya i uvijek odlični Body Count, na svoj novi album Poppy dolazi s pregršt ideja, a već početna stvar ‘Concrete’ najavljuje što možemo očekivati kroz deset stvari i trideset pet minuta glazbe: žestoki thrash riffovi, nu-metal i industrijala, J-pop i goth samo su jedan djelić repertoara – ove prve pjesme.
Naslovna stvar ‘I Disagree’, kao uostalom i niz drugih izravno govore o emancipaciji Poppy u samostalnu umjetnicu te izravno proziva izrabljivačku zabavnu industriju, a sve u kombinaciji utjecaja od BabyMetal, Billie Eilish i Grimes. ‘BLOODMONEY’ je odlična Nine Inch Nails industrijala, a ‘Anything Like Me’ uspješna kombinacija synth-popa i Mansonovog ‘Beautiful People’ razdoblja. Utjecaj Marylin Mansona na Poppy posebno se čuje na sljedećoj stvari ‘Fill the Crown’. Najžešći thrash riffovi sadržani su u zaraznoj ‘Bite Your Teeth’, koju prati potpuna promjena tempa u atmosferičnoj akustičnoj baladi ‘Sick of the Sun’, ujedno meni najdražoj stvari na albumu. Odjavna stvar ‘Don’t Go Outside’ započinje kao još jedna akustična balada, no vrlo brzo prerasta u nihilističku prog/grunge zvijer, da bi završila svojevrsnim medleyem cijelog albuma, pažljivo poslaganog u slojeve glazbenih ideja. Poppy nikad nije bila tipična zvijezda. Od prvog ugriza šećerne vune do posljednjeg stiha kojim poručuje ‘You can be anyone you want to be’ njeguje svoj otkačeni način širenja pozitivne energije putem interneta. S ‘I Disagree’ to je bez sumnje i uspjela.
FOTO: iampoppy.com, Sumerianrecords.com