U Župi, točnije Čelopecima, radi se punom parom! Veseli čuti kako je, nakon duge, koronom izazvane pauze, samostan svetog Vićenca Ferrerskog ponovo u obnovi, te je tako pala odluka i da se gradilište – budući kulturno umjetnički centar s popratnim sadržajima – i obiđe te dokumentira fotografijama i tekstom.
Samostan će biti uređen, po planu te otvoren već koncem lipnja, a što će se u njemu naći, kako teku radovi te što bio ovaj prostor mogao biti u budućnosti, otkrili su nam Vedran Kosović iz Društva prijatelja dubrovačke starine, ali i građevinski inženjer Stjepan Rubinić koji nas je dočekao ‘na terenu’ te proveo kroz radove. Bilo je lijepo i ponovno se susresti s članovima Braniteljske zadruge Eko-Župa, koji su ovom mjestu dali poseban pečat tradicije…
Kosović: Nismo htjeli raditi napamet
—Zadovoljni smo dinamikom i angažmanom izvođača, bilo je problema, odnosno nije bilo lako ponovno krenuti. No, uspjeli smo posložiti priču kako ugovorno, tako i pronaći razumno povećanje cijene kako bismo nastavili dalje. Nismo htjeli raditi ‘napamet’, i zaista nas veseli što je priča ponovo krenula – ističe Vedran Kosović, koji je kao najveći minus naveo to što je braniteljska zadruga, zaustavljanjem obnove, i sama stala sa svojom proizvodnjom. Obuhvat radova, ističe nam dalje Kosović, tiče se samostana i vrta, dok je crkva svetog Vićenca Ferrerskog u dobrom stanju.
—Eko-Župa su svoju priču dogovorili i prije angažmana Društva. Smatram da provode dobru i kvalitetnu ideju, iz ‘duše’ te me itekako veseli što će s njome i nastaviti. Društvo se uključilo u priču obnove, u principu vlasnici su Dominikanci, no lokacija je itekako bitna DPDS-u. Inače, obnova se financira putem donacija, odnosno DPDS donira Dominikancima za obnovu. Uspjeli smo postići trojni ugovor kako bi priča na pravi način bila završena. Međutim, moram istaknuti kako se od dijela obnove odustalo zbog cjelokupne situacije u pandemijskom i postpandemijskom razdoblju. Dakle, projekt neće biti u cjelini realiziran, trebalo je povući granicu što će se napraviti. Cilj je bio smanjiti utrošak sredstava uz funkcionalne cjeline. Prema mogućnostima, dakle, uređujemo kompletno prizemlje klaustra kako bi ono za Braniteljsku zadrugu bilo funkcionalno – uredit će se njihova soba za destilaciju, soba za prezentaciju, a kat, iako je na njega dovedena struja i voda, u ovom trenutku neće funkcionirati kao dio cjeline. Zasad. Moramo biti razumni zbog cijele situacije. Ostaje žal, jer Društvo u pravilu obnovu radi cjelovito. No, obnove nisu ni brze ni lake, ne bi ni smjele biti – napominje Kosović.
Stjepan Rubinić: Sve ide po planu, izazov je bila – bio jama!
Građevinski inženjer Stjepan Rubinić, dipl. ing. građ. iz tvrtke Tonikom, dočekao nas je u samostanu, spreman za đir, odnosno prezentaciju na terenu. Iako je, ističe, korona malo poremetila planove, obnova ide svojim tijekom i samostan bi trebao biti završen 30. lipnja. Na samom ulazu pokazuje nam impresivnu kamenu instalaciju – što je u biti glavni vodni priključak.
—Na njega se priključujemo s četiri cijevi, radimo hidratnsku mrežu. Dio smo zida samostana demontirali kako bi se prokopalo za spojiti hidrantsku cijev. Čekamo Vodovod za priključak i vjerujem da će, u duhu važnosti projekta, i oni požuriti sa svojim dijelom – ističe nam gospar Stipan, kako ga zovu na terenu. Rade, ističe nam, sve od početka, od struje i vode, pa do kanalizacije i grijanja, no to ga, ističe nam, itekako veseli jer zna da rade ‘prostor za budućnost’.
Pitamo ga što je bilo izvođački najizazovnije. Bila je to bio jama, koju su izveli maksimalno poštujući važnost ove lokacije.
—Iskreno, nije bilo puno izazova jer je samostan bio u relativno dobrom stanju, budući da je već bio obnavljan. Najveći problem, rekao bih, bio je s bio jamama. Nalazimo se na plavnom području, tako da su one ‘na prvu’ isplivale. Imali smo otkopavanje, izvlačenje vode i mulja van, pa smo ih oprali, došli do starih podnih ploča, stavili armaturu, oplatu te ih izbetonirali do gornje razine, kako bismo dobili kontrateg. Kad smo trebali betonirati, bio jame sam do vrha napunio vodom da ih testiramo, a i da ih uzgonska sila betona ne bi opet podigla. Za popuniti donji dio, samo prvi dan išli smo sa sedam kubika betona, kad se stvrdnuo, išli smo dalje u priču. I riješili je – napominje Stipan.
—Napravljen je novi šaht, cijevi se priključuju s četiri izlaza van, a na svaki ide poseban sat, kao i regulator pritiska. Kompletna kanalizacija ide u ovu bio jamu, a posebni priključak, onaj iz kuhinje, ide prvo u zasebni mastolov pa u bio jamu – pokazuje nam cijevi koje vire iz zemlje kod samostana. Iako danas ne djeluje tako, već kroz mjesec dana samostan će zabljesnuti, a gospar Stipan kaže kako rade na detaljima, finesama, za kraj. Primjerice, sanitarni čvorovi već su opremljeni keramikom, montiraju se umivaonici i slično. Podno grijanje također je spremno.
Da nije bilo nevremena…
—Petnaestak ljudi je na terenu, plus kooperanti za struju, vodu, klimu i uređaje, ukupno četrdeset ljudi. Na čelu svega je Tonikom, odabrani izvođač. Nadamo se samo da neće biti kiše, neke bi stvari već bile gotove da nije bilo nevremena – ističe za kraj. Obišli smo sve prostorije – od društvenih, pa do vinskog podruma koji je ostavljen u rustikalnom stanju. Samostan svetog Vićenca Ferrerskog imat će kuhinju, kušaonu, vinski podrum, sobu za prezentaciju, ali i suvenirski shop u kojem će se naći proizvodi Braniteljske zadruge Eko-Župa. Sve ove prostorije zaokružuju klaustar, prekrasni otvoreni prostor za brojna buduća događanja. On će se sastojati od kamenih trokutastih ploča koje će blago padati prema središnjem šahtu, napominje naš dragi ‘vodič’. Sve ovo skupa činit će jednu zanimljivu priču, autentične lokacije i autentične ponude.
Zašto ovo radimo? Jer volimo Župu…
Pri obilasku klaustra samostana, koji već sada ima impresivne vizure, veselimo se i skorašnjem ponovnom radu vrijednih entuzijasta iz Braniteljske zadruge Eko-Župa. Oni su, naime, dolaskom pandemije koronavirusa gotovo pa u potpunosti zaustavili svoju tradicijsku proizvodnju autohtonih, gastro i ‘kozmetičkih’ suvenira. Marko Miloslavić, Nikša Kurajica i Mato Miloslavić, pokretačka snaga zadruge koja danas broji više od deset članova, pokazuju nam dvije prostorije u samostanu. Jedna je destilerija, koja će s obnovom zablistati, a druga, mali suvenirski shop, koji će se ponudom uklopiti u priču ovog impresivnog lokaliteta, ponovno vraćenog u život.
Vesele se ponovnom kretanju od 2018. i točke gdje su stali, zbog obnove samostana, a koju je korona – prekinula. Ne samo da će se vratiti na točku gdje su stali, već i planiraju brojne druge aktivnosti.
—Osim naših tradicijskih suvenira koje proizvodimo – dubrovačkih slastica – arancina, bruštulanih mjendula, kontonjate, smokvenjaka, tu su i četiri pića – rozulin, orahovica, višnjevača i rakija travarica, ali i eterična ulja te hidrolati od lavande i kadulje. Kad je sezona, imamo u ponudi i suhe smokve i kontonjatu u pakiranjima poput pralina – ističe nam Nikša Kurajica. Mato i Marko nadovezuju se sa željom za nastavkom priče.
—Započeli smo, a sada ćemo nastaviti naš angažman. Veselimo se svima iz ovog kraja koji će se pridružiti kad samostan ponovno profunkcionira. Bit će to lijepa priča, pogotovo ovaj degustacijski dio i đir za turiste – napominju. No, dobro, zašto to uopće rade? Tko se, u današnjem svijetu, želi uopće prihvatiti ovakvog ogromnog truda? Pa, pravi entuzijasti!
—Zadrugu smo osnovali dvije godine prije nego što smo počeli pregovarati s Dominikancima za prostor. Iskreno, na prvu smo tražili samo vrt kako bismo mogli uzgajati, saditi naše autohtono bilje, lavandu, smilje, kadulju… Njima je pak odgovaralo da to netko preuzme, tako da se priča baš krenula razvijati i intenzivno smo radili 2017. i 2018. godine. A sad idemo dalje. Grehota jedino korone – kažu kroz osmijeh. Vrt će pokositi, urediti, rubnjake, staze i nasade, dok Društvo prijatelja dubrovačke starine pomalo završava vrijedan zahvat.
—Ne bismo to nikad napravili tako temeljito kao oni. Mi jesmo sredili zatvore, uložili jako puno u cijelu priču, pogotovo strojeve, ali Društvo to radi kako bi trebalo zapravo izgledati u budućnosti, kao jedan prostor višestruke namjene – ističe nam Mato Miloslavić.
—Priči se veselimo, ne samo radi nas, već i radi onih nakon nas. Jer, ideja Braniteljske zadruge o ekološkoj, tradicionalnoj Župi ne ostaje ni nama, ni Dominikancima, već Župi samoj, našoj djeci – zaključuje pak Marko Miloslavić.
Koncept plasiranja nove, a opet tradicionalne priče, nešto je što Župi treba i što se itekako osjeti da nedostaje. Stoga, ovaj projekt izrazito veseli, sinergija više sudionika u jednom važnom projektu na povijesno važnom mjestu. Zaista, Dominikanci od prije više stotina godina, tada pokretači kulturnih i društvenih zbivanja ovog kraja, sigurno bi se danas ponosili kad bi vidjeli da Župljani itekako otimaju baštinu zaboravu.
Iz tiskanog izdanja od 31. svibnja 2023.