Šah iz prkosa

U jeku najžešćih ratnih stradanja Dubrovnika, u studenom 1991. godine, u organizaciji članova tadašnjeg Šahovskog društva Dubrovnik Nikše Ivankovića, Miha Karača, Filipa Kulušića i Sulejmana Islamovića,

uz suglasnost tadašnjeg predsjednika Matka Meda, realizirana je ideja Dinka Bakulića o organiziranju brzopoteznog turnira s jedinstvenim nagradama: pet litara vode, jedna litra mlijeka i jedan kruh.

Na turniru službenog naziva „Prvi brzopotezni turnir u ratnim uvjetima“, održanom u Gradskoj kavani 17. studenog u 10 sati ujutro, sudjelovalo je dvanaest natjecatelja: Nikola Bubica, Vicko Marunčić, Tomislav Šeparović, Slavko Grgić, Miho Karač, Ivo Tikvica, Dinko Bakulić, Sulejman Islamović, Stijepo Rudenjak, Jure Popović, Miroslav Avejić i Vladan Pavlović.
 
Nije se znala lokacija
 
– Turnir je trebao biti održan 11. studenoga, ali kako je bombardiranje trajalo pet dana, odgođen je za 17. studenog, podsjeća idejni začetnik turnira Dinko Bakulić.
– Mi smo se, kao i u normalnim vremenima, nalazili jedanput mjesečno, jer smo htjeli držati taj normalan ritam, usprkos uzbunama. Nas nekoliko se skupilo i dogovorilo, a ja sam bio onaj s najljepšim rukopisom pa sam ja napisao taj poziv na turnir, prisjeća se Bakulić.

Miho Karač ističe kako nisu smjeli reći gdje će se turnir održati pa je na pozivu, koji se čitao i na radiju, tek navedeno da se svi zainteresirani mogu javiti u ured Konvoja „Libertas“.
– Taj turnir jedinstven je u svijetu po nagradnom fondu jer su i voda i mlijeko i kruh u to vrijeme u ratnom Dubrovniku bili od životnog značenja, ističe Miho Karač.

Prvu nagradu, plastični bidon od pet litara vode, u to ratno vrijeme najvrijedniji rekvizit, darovao je Bakulićev tast Mato Mojaš. Litru mlijeka darovao je međunarodni šahovski sudac Sulejman Islamović, a štrucu kruha kao treću nagradu donirao je Miroslav „Kruh“ Avejić.
– Dovoljno govori činjenica da je na dan odigravanja turnira padala velika kiša i ljudi su s lavandinima skupljali kišnicu s crkve svetog Vlaha, a na turniru je prva nagrada bio upravo bidon s pet litara pitke vode, prisjeća se Karač.
 
Igralo se u „okovanoj“ Gradskoj kavani kojom je upravljao član kluba Filip Kulušić.
– Uvijek se znalo da gdje sam bio ja, tu je uvijek bio i šah. Prostor Gradske kavane je bio razrušen i morali smo ga zatvarati šticama kako bismo mogli održati turnir, kaže Kulušić.

Turnir je za vrijeme odigravanja posjetio i član kluba te ratni dozapovjednik obrane grada, pukovnik Mirko Katanić te tom prilikom Kulušiću u šali rekao: „Ili im daj jesti i piti, ili ću te mobilizirati!“

Svakako treba dodati kako mnogi članovi kluba iz Lapada ili Gruža, poput današnjeg predsjednika kluba Bajra Sarića, zbog stalnih uzbuna i neizvjesnosti s kojom je grad tih ratnih dana živio, nisu mogli nastupiti na turniru.

Prvo mjesto i pet litara pitke vode osvojio je Nikola Bubica, drugoplasirani osvajač litre mlijeka bio je Vicko Marunčić, dok je trećeplasirani Tomislav Šeparović postao bogatiji za štrucu kruha.

Inače, vrijedi podsjetiti kako je još pred sam rat Upravni odbor tadašnjeg Šahovskog društva, na čelu s predsjednikom Matkom Medom, donio odluku o ustupanja financijskih sredstava, dijelom za Hrvatsku vojsku, a dijelom za humanitarne svrhe.
– Svi aktivni članovi potpisali su izjavu da se stavljaju na raspolaganje za obranu zemlje, kao i klupske prostorije i inventar, ističe Karač te dodaje kako je u siječnju 1992. godine, za vrijeme odigravanja meča sa zadarskim šahistima (prvi službeni ekipni meč u neovisnoj Hrvatskoj), bilo lakše sastaviti šahovsku ekipu Hrvatske vojske nego šahovskog kluba, jer je velik broj članova bio angažiran u vojsci.

Danas „beskućnici“
 
Danas ih ljuti činjenica da je klub 2007. godine, nakon 32 godine, izgubio svoje prostorije u Ulici Ilije Sarake.
– Sad nemamo kud staviti taj u svijetu jedinstven pokal. Čak je i svjetski prvak Gari Kasparov, kad je vidio pokal, izjavio: „Nagledao sam se raznih zlatnih pokala, ali ovaj ima daleko veću vrijednost“, ističe Dinko Bakulić.

– Mnogi u Gradu ne razumiju značenje ovog turnira. Ljudi ga promatraju tek kao jedan šahovski turnir, ali on nije bio samo to, kaže Nikola Bubica te posebno ističe kako je „Prvi brzopotezni turnir u ratnim uvjetima“ odjeknuo u cijelom svijetu jer je bio znakovit vapaj prema međunarodnoj javnosti, a kojeg su strani novinari prenijeli mnogim europskim medijskim kućama.
– Sama ideja o nagradnom fondu po meni je briljantna i Dinko je to stvarno pjesnički osmislio. To je bio čin otpora, jer nismo imali drugi način da se borimo i taj turnir je za nas šahiste bio najjače oružje, zaključuje Bubica.

– Za ono doba i one uvjete dubrovački šahovski klub dao je dosta u smislu u kojem je mogao. Tada je međunarodni turnir u Linaresu imao svjetski šahovski značaj jer je okupio najbolje šahiste tog vremena, a Dubrovnik se stavio na istu tu mapu ovim ratnim turnirom, ističe Vicko Marunčić.

– Bilo je to izuzetno teško vrijeme i mi smo u tim okolnostima, koliko su prilike dozvoljavale, u gradu činili ono što se moglo, kroz šah. Svi smo ponosni na sve što smo uradili, kaže Miho Karač.

– Prkos, inat i ponos, to je bio ratni turnir, dodaje Filip Kulušić.

Simultanka sa svjetskim prvakom Garijem Kasparovim, odigrana 1994. godine na jedinstvenoj lokaciji oko Orlandovog stupa, predstavljala je simbolički kraj djelovanja u ratnim uvjetima.

Ostaje za povijest da su dubrovački šahisti legendarnim „turnirom za vodu, mlijeko i kruh“, dotad nezabilježenim lucidnim djelom ponosa i prkosa uspjeli izboriti najznačajniju pobjedu – odaslati u svijet istinu o stradanju grada koji je vapio za pomoć i ponosu građana nesalomljiva duha i prkosnog srca.