Zbog njega cijela Hrvatska zna za Mokošicu. Spominjao ju je u svakom nastavku humoristične serije ‘Nad lipom 35’, nekad poznatom i kao ‘Jel’ me netko tražio?’. Riječ je, naravno, o Branimiru Vidiću Fliki. Glavni povod za ovaj razgovor njegova je uloga u predstavi ‘Kate Kapuralica’, prema tekstu Vlaha Stullija, a u režiji Ivice Kunčevića. Prije same premijere, koja će se održati u petak 21. veljače u 19.30. sati na Velikoj sceni Kazališta Marina Držića, prokomentirali smo s Flikom pripreme za ulogu Kapurala, brojne druge uloge, ali i trenutno stanje u kazališnom svijetu.
Nije prvi put da igrate u predstavi Kate Kapuralica.
Tako je. Ovo je već treći put da igram u ovoj legendarnoj dubrovačkoj predstavi. Mislim da je to bila najigranija predstava teatra, pogotovo u vrijeme kad sam ja došao. Miše i Milka su igrali glavne uloge i tad su već odigrali oko 90 puta ovu predstavu. I onda je nastala velika pauza pa su htjeli namiriti ‘stotku’. Nase je u Grad došao redatelj Tomislav Radić pa sam ja tad uletio umjesto Nika Kovača. Igrao sam maloga smetenjaka. To je bilo pred rat, negdje ‘86./’87. E sad kad brojim, ovo je ipak četvrti put da igram ovu predstavu! Dakle, nakon toga, igrao sam drugi put u predstavi, ponovno maloga, kod redatelja Petra Večeka, u nas u teatru. Treću sam predstavu igrao kod Darija Harjačeka na Igrama 2012. godine. Tamo nisam igrao dečka jer sam već bio malo stariji (smijeh). Evo sad sam došao do ćaće, do Kapurala. Možemo mi pričati, ali neminovno je da godine idu. Nezamislivo mi je bilo tada, da ću ja doći do uloge Kapurala. Vrijeme tako brzo prolazi.
puno je bilo više loših uloga, nego dobrih. To je ono kad ne idete Stradunom, nego paralelnom ulicom da nikoga ne sretnete jer znaš da si podbacio
Predstava Vam zasigurno evocira brojne uspomene i emocije.
Kako ne! Riječ je o zaista specifičnom tekstu koji je napisan prije 220 godina, a zadržao je tu svježinu. To su za mene veliki pisci koji su vječni. I dok je svijeta, Kate Kapuralica će se sigurno igrati u ovom teatru. Dugo su Dubrovčani krili i Stullija i Držića. Držali su se neko vrijeme sa strane svi ti, za mene, genijalci. Djela velikih dubrovačkih pisaca su vječnost.
Koje karakteristike ‘krije’ Kapural?
Postoje neke sličnosti, ali Kunac je to sve postavio na malo drukčiji način. Žena je ta koja drži kuću, a on je jadan, pokušava živjeti uz nju. Ima troje djece i hoće pošto-poto jednu udati, da im bude lakše, ali bi to sve na brzinu riješili (smijeh).
Koliko ste se pripremali za ovu ulogu? Inače, kako se pripremate za uloge?
Sve vam ovisi od posla do posla i od redatelja do redatelja. Ja sam vam stara garda i koju su kazališno odgojili, prije svega, Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Ivica Boban, Žorž Paro… To je stara dobra škola gdje se ništa ne prepušta slučaju. Danas se neke stvari rade na brzinu i to me smeta. Prisutno je u kazalištu i na televiziji. Svaka uloga za mene predstavlja studiozan rad. Priprema za ulogu nije gotova kad je gotova proba. Dužnost je to doma malo prolegat’ zbog nekih stvari koje nisu možda poznate. Glumac bi trebao doći spreman, ali i redatelj! Ta stara garda u sebi ima tu pripremljenost. Uvijek kad dođe na probu, ima ideju i viziju. Naše je samo da pokušamo to i provesti. Ako to ide, ide ili će proraditi neki drugi dan. Ali, volim tu spremnost. Kad dođe redatelj, da nema gatanja, čaranja i gubljenja vremena. S Kuncem dnevno nemamo probu dulju od tri ure. On je u punoj koncentraciji i to isto traži od nas. Zaista, zamađija te na taj pravi kazališni način i ja sam tri ure, s kolegama, u punoj koncentraciji. Što se neke specijalne uloge tiče, nema je, sve se sazna kroz rad na sceni. Tad se otvaraju oči.
Za mene postoji 4, 5 naslova u životu koji su mi podjednako dragi. Ali, opet su, i kod publike i kritike, prošle dobro. To su stvarno rijetke predstave. Kad bih mogao birati, uvijek bih radije birao publiku, koliko god cijenim i poštujem kritiku
Koju biste ulogu, srcu dragu, izdvojili?
Zaista mi je to malo teško reći jer je stvarno bilo i loših uloga koje se trudim što prije zaboraviti. Zaista, puno je bilo više loših, nego dobrih. To je ono kad ne idete Stradunom, nego paralelnom ulicom da nikoga ne sretnete jer znaš da si podbacio. Najtragičnije je kad ti na takvoj ulozi netko čestita, kao da te zafrkava. Za mene postoji 4, 5 naslova u životu koji su mi podjednako dragi. Ali, opet su, i kod publike i kritike, prošle dobro. To su stvarno rijetke predstave. Kad bih mogao birati, uvijek bih radije birao publiku, koliko god cijenim i poštujem kritiku. Ne bih se opet usudio izdvojiti te predstave, još mi je nekako, čini mi se, rano. Još mi je par godina do penzije pa ćemo sačekati još koju (smijeh).
Kad govorimo o budućnosti, kakvi su vam idući projekti na umu?
Da vam budem iskren, odgovorit ću malo ‘vojnički’ – ja sam plaćen i ne određujem nikakve projekte. Ravnatelj odlučuje o repertoarnoj politici Kazališta. Mogu imati samo želje i ambicije mimo teatra. Evo radit ću opet na Igrama, i to Grižulu sa Sašom Božićem. Opet radim Mišinu ulogu, a koju je igrao s Milkom. Ovaj put iste uloge igramo Perica Martinović i ja. Pomalo dolazim i ja na red. Sve sam bliže odstrelu (smijeh).
Kakva je situacija u našem teatru, ali i u kazališnom svijetu?
Zaista se radi punom parom u teatru. Imamo preko 100 posto veću prodaju karata. Uvijek postoje neke trzavice, ali ništa to nije strašno i nešto što se ne događa na nekom drugom radnom mjestu. Mi glumci imamo samo ovo kazalište. U Zagrebu se glumci ni ne susreću, odrade probu i već trče odraditi crtane filmove, radio ili sapunicu. Nemaju ni vremena popiti kavu. A, kad dođu u Grad na Igre, onda bi se družili. E onda ja nemam vremena (smijeh). Mislim da mi kao teatar, sve skupa ozbiljnije radimo, ali zbog razloga što imamo samo ovo kazalište i njemu smo posvećeni. Opet, ne bi nikad živio u nekom drugom gradu. Mislim da je ovo grad po mjeri za život i za raditi kazališni posao.
Jeste li zadovoljni po pitanju angažmana na Igrama?
Prezadovoljan sam, i govoreći u svoje ime, zaista moram biti. Godinama sam na Igrama i čak sam nekad imao po četiri do pet naslova. Ali, opet nije u redu naspram naših drugih glumaca. Kazalište bi od ove godine trebalo krenuti u koprodukcije s Igrama. To će biti super za naše glumce. Nitko nije protiv toga da dođe veliki glumac i umjetnik, ‘faca’. Ali, našim ljudima, mojim kolegama, treba dati priliku.
Kako komentirate nove, mlade glumce na sceni?
Ovo što ću reći, to se ne tiče našeg teatra, no primjećujem globalno, da je sve manje poštovanja prema starijim glumcima. Sjećam se kad sam ‘79. prvi put došao na Igre sa Zijadom Gračićem, spavali smo kod Mara Martinovića. Mi cijelo ljeto nismo prišli pravom glumcu za stol. Stalno smo statirali i postojalo je uvijek ogromno poštovanje. Ako si i sjeo njima, bio si miran i uredan. Danas su, moram reći, postali malo bahati i svojeglavi, svatko je za sebe institucija i važan.
Postoje li neke uloge koje biste htjeli igrati, ili neke koje neprežaljene?
Uvijek mi je isto pitanje – ‘Hoću li moći igrati ulogu?’, i to, nakon 40 godina iskustva. Postao sam operiran od pitanja: ‘Što bih volio igrati?’. U ulozi koju dobijem, trudim se ‘zaplivati’ koliko mogu. Dobru predstavu ne čini jedan glumac, već ansambl. Što se tiče Kate Kapuralice, mislim da smo napravili dobru predstavu. Svi su dali svoj maksimum. Zato mislim da će predstava biti jako gledljiva.