Povodom Dana otvorenih vrata HAZU, danas je u ljetnikovcu Sorkočević dr. sc. Kristina Puljizević održala zanimljivo predavanje ‘Primalje, sluškinje, žene i razvoj građanskog društva u Dubrovniku u 19. stoljeću’.
Najidealnija ženska zanimanja odnosno ona koja su predstavljala ženski ideal, bila su upravo zanimanja primalja, sluškinja i učiteljica te nisu, kako kaže Puljizević ‘ugrožavali mušku struku’.
– U teoriji su žene uglavnom mogle djelovati jedino unutar privatne sfere, kao domaćice, no u praksi su one sudjelovale u životu grada. Vladala su uglavnom tradicionalna ženska zanimanja. Postojala je mogućnost uspjeha i javnog djelovanja kod žena, ali je bio prisutan nedostatak motivacije – među ostalim je kazala Puljizević.
U svojem je predavanju predstavila brojke u kojima je izraženo kako su od 1832. do 1871. godine žene najviše radile kao sluškinje, i to 41%. Nadalje, tu su krojačice, žene koje su radile u uslužnim djelatnostima kao što su primalje i i krčmarice. Na zadnja dva mjesta zanimanja bile su društvena kategorija u koju spadale brijačeva kći i kći pomorskog kapetana te seljakinje.
Primaljsko zanimanje bilo je prvo stručno zanimanje za žene koje sa sobom nosilo stigmu siromaštva. Godine 1821. u Zadru je otvorena prva stručna škola za primalje, dok je u Zagrebu otvorena tek krajem 19. stoljeća. To su uglavnom bile djevojke iz siromašnijih obitelji koje su zbog toga bile i stipendirane. Nastava je bila praktična i to zbog razloga nepismenosti. Bile su podijeljene na općinske primalje i one u bolnici. Među svim se se primaljama istaknula Isotta Ortolani koja je bila nadstojnica Hospitala milosrđa dubrovačkih rodilišta i nahodišta. Puljizević je naglasila kako je ona ‘jedina ostavila traga u primaljskoj povijesti’ i dodala kako je čak ‘udala kćer jednicu za bogatog Talijana’ što dokazuje koliki je bio njen utjecaj.
Sluškinje su bile ‘u najgorem položaju od svih žena’ te se njihov status nije mijenjao dugi niz godina, kako je rekla Puljizević. Daleko su bile od svog doma i bile su često izrabljivane. Do promjene dolazi diferencijacijom poslova.Tako sluškinje nisu morale sve obavljati, već su zapošljavane sobarice, sudoperice i kuharice koje su bile uglavnom stranog podrijetla. Kuharice su primjerice bile Austrijanke što je označavalo pomodnost uvedenu iz Beča.
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće situacija se donekle mijenja kada se spomenuta društvena kategorija u postotcima smanjuje. I dalje su vodeće usluge u kućanstvu i tekstilnom obrtništvu. Dolazi do modernizacije u uslužnim djelatnostima i pojave učiteljica, kojih je u tom razdoblju bilo tek četiri posto.
Prema riječima predavačice, učiteljice su bile u boljem statusu ‘jer su dolazile iz građanskih obitelji’. Isto tako, zanimljiva je činjenica kako se nisu smjele udavati odnosno bile su u celibatu jer se smatralo kako žene nisu u mogućnosti uskladiti karijeru i obitelji. Mogle su stupiti u brak, ali jedino s muškarcem koji je djelovao u obrazovnom sustavu. Osim njih, u celibatu su bile daktilografkinje, službenice u pošti, djelatnice u robnim kućama…
U cijeloj toj priči, isticala se učiteljica Pavlina Bogdan Bijelić koja je bila suradnica Odbora za narodni život i običaje. Bogdan Bijelić isticala se kao jedna od žena koja je, kako je rekla Puljizević ‘iskoračila u tom vremenu i istaknula se skupljanjem etnografskih informacija i zalaganjem za sačuvanje konavoskog veza’.