Dobra organizacija osobnih i obiteljskih financija važna je za planiranje svakodnevnih potreba, ali i za ostvarenje dugoročnih ciljeva. Kako bi spriječili nekontrolirano trošenje novca, mnogi ljudi prilikom upravljanja financijama primjenjuju pravilo poznato kao ‘pravilo 50-30-20’. Riječ je, tvrde ekonomski stručnjaci UNFCU-a, o jednostavnom pravilu vezanom uz raspodjelu mjesečnih prihoda koje bi trebalo olakšati život svima koji ga primjenjuju.
Filozofija na kojoj počiva ovo pravilo prilično je jednostavna. Podrazumijeva da svatko tko zarađuje 50 posto svojih prihoda rezervira za stvarne potrebe koje je nemoguće izbjeći, 30 posto za želje, a 20 posto za štednju odnosno realizaciju određenih ciljeva u budućnosti. Polovina primanja bi se, dakle, trebala trošiti na stvarne potrebe odnosno na ono bez čega se ne može. To su, primjerice, troškovi režija, najma stana ili kuće, novac za nabavu namirnica te za zdravstvenu skrb. U ovu kategoriju spadaju i troškovi za podmirenje duga na kreditnim karticama ili za otplatu zajmova.
Izdvajanje 30 posto prihoda za osobne želje podrazumijeva troškove za aktivnosti i stvari koje nam nisu potpuno neophodne, no čine život ljepšim i ugodnijim. To, primjerice, mogu biti pretplate na različite servise, novac za odmor, ulaganje u hobije, troškovi za izlaske i dr. Preostalih 20 posto trebalo bi biti namijenjeno štednji. Taj novac može ostati na tekućem računu ili biti položen na poseban tekući račun. Može se uložiti i u poseban mirovinski fond, kao dodatno osiguranje za stare dane, a dio se može koristiti i za plaćanje eventualnih dugova.
Ovo pravilo najlakše će primjenjivati oni koji imaju sigurne i stalne prihode, dok je u slučaju određenih financijskih teškoća najbolje potražiti konkretan savjet ekonomskih stručnjaka.