Zamjenica župana Marija Vučković, predsjednik Županijske skupštine Ivan Prce te pročelnici Marijeta Hladilo i Maro Kristić položili su vijenac i zapalili svijeću danas na Orsuli, odajući tihu spomen ubijenim mladim konavoskim domobranima, žrtvama komunističko-partizanskog terora 1944..
Vijence su položili i svijeću zapalili članovi obitelji ubijenih, predstavnici Grada Dubrovnika, predstavnici Općine Konavle, predstavnici Udruge hrvatski domobran Dubrovnik, predstavnici Udruge Daksa, kao i predstavnici udruga proisteklih iz Domovinskoga rata. Riječi molitve uputio je don Jozo Njavro.
Tim povodom udruga Hrvatski domobran Dubrovnik obratila se propćenjem koje prenosimo u cijelosti:
– Nažalost nitko od popisanih sa spomen ploče nije imao prilike preživjeti… nitko osim Marka Trtomana koji se oslobodio žice kojom je bio svezan, i neopazice se izvukao iz barake i ruku nemilosrdnih koljača na Orsuli, izbjegavši tako sigurnu smrt, u noći 19. listopada 1944.
Zahvaljujući njemu Istina o počinjenom zločinu nije ostala komunistička tajna kao mnoge druge. Ali prošlo je predugih 50 godina da se javno oplaču ubijeni i obavi komemoracija na Orsuli, koja je dostojno zamijenila pojedinačne tihe molitve u krugovima najužih članova obitelji ubijenih domobrana.
Kao i mnogo puta tijekom svoje burne prošlosti, Dubrovnik je prednjačio, bio prvi, bio najbolji. Tako je bilo sve do dolaska tkz. 'osloboditelja' Dubrovnika iz listopada 1944. godine.
Na Orsuli je likvidirana grupa mladih Konavljana, tek mobiliziranih pripadnika hrvatske vojske, koji su bili zarobljeni od strane pripadnika 10. hercegovačke brigade u Komolcu u Rijeci dubrovačkoj, da bi 19. listopada 1944. iz zatvora u Karmenu bili ukrcani u kamion i odvedeni na Orsulu, gdje su ih smjestili u drvenu baraku na proširenju, te ih po dvojicu izvodili, ubijali i bacali preko zida niz padinu. Danima nakon tog strašnog zločina mrtva su tijela plutala po moru, ispred gradskih mira.
Partizanski zločin na Orsuli bio je zapravo preteća Bleiburga i Križnih putova za stotine tisuća likvidiranih Hrvata u Titovoj umjetnoj tvorevini koja ne zaslužuje ni ime joj spomenuti.
Kroz pedeset godina terora, moći i vlasti, komunisti nisu izdali svoje nadređene. Nisu odali nijedno mjesto pogubljenja, masovnu grobnicu, ni stratište, akamoli da bi istražili ili obilježili mjesta poput Orsule, Dakse, Montovjernu, Boninovo, Domobransko groblje, ili jame na otocima Jakljan, Korčula, Mljet. Komunistička omerta, poput mafijaškog zakona šutnje, nema razlike među zlikovcima.
Za neprijeporne zločine nitko nije odgovarao, iako su podignute brojne Tužbe kod nadležnih hrvatskih sudova. Tako i na Općinskom sudu u Dubrovniku leže tužbe protiv 'nepoznatih počinitelja' za zločine počinjene na širem dubrovačkim području. Uzalud i mnoge požurnice. Opet omerta. Pitam se, do kada tako!
Ni danas 68 godina poslije, nema sućuti, nema kajanja. Savjest ne poznaju, jer je jednostavno nemaju. Komemoracije i uljudno odavanje počasti nevinim žrtvama ne prihvaćaju. I dalje nas dijele na 'naše i vaše'. Univerzalno za selektivno. Mrtvi, i manje mrtvi. Prešućeni zločini kao nagrada za 'njihovo jugoslovenstvo'!
Na kraju se pitam 'dokad ćeš tako patiti i saginjati glavu, moja draga Hrvatska'.
A njima, svim palim za Domovinu: „Laka Vam bila hrvatska zemlja!“
S nama su! – navodi se u priopćenju kojeg potpisuje predsjednik Udruge HD Željko Kulišić.