Opet smo se posložili u dvije kolone, ali ne u one prometne u kojima čekamo po suncu, nervozni, ali tihi. Nego one naše, dobro poznate, hrvatske kolone, lijevo i desno, za i protiv, naši i vaši, civilizirani i nazadni, moralni i nemoralni i sve druge podjele koje ovom našem narodu mogu pasti na pamet. Zanimljivo, u koliko god problema bili kao nacija, uvijek smo spremni jedni drugima objasniti tko je čovjek, a tko nije.
Jučer je bio Thompson, danas je Hod za život, a sutra će biti nešto treće. Nebitno koliko nas gušile ekonomske nevolje i koliko nas brine socijalna egzistencija, ideju za podjelu ćemo uvijek imati skrivenu negdje u rukavu. Neka nova iskra bačena u suhu travu našeg kolektivnog ega, tek toliko da opet planemo i da opet, vodeći se našom tradicijom, gorimo jedni protiv drugih. I svaki put ponavljamo jednake obrasce: ne slušamo da bismo razumjeli, nego da bismo brže bolje odgovorili. Ne raspravljamo da bismo došli do istine, nego da bismo pobijedili, zanemarujući moguće gubitke jedne i druge strane. Ne gledamo čovjeka preko puta sebe, nego etiketu koju smo mu zalijepili na čelo, a jednom dodijeljena etiketa ne može se nigdje više micati. Svaka riječ koja dolazi s druge strane prestane biti misao i počinje biti provokacija. Svaki argument zvuči kao napad, a svako drugačije uvjerenje kao prijetnja osobnim stajalištima. Nestaju nijanse između crnog i bijelog i guše se pod teretom buke koju smo sami stvorili. U toj buci nestaju razum, empatija i ono najvažnije, čovjek.
Jučer je bio Thompson, danas je Hod za život, a sutra će biti nešto treće jer naravno, lakše je svijet promatrati kroz podjele, nego priznati da u stvarnom životu teško postoje same dvije jednostavne kolone i da se pravi život nalazi između njih i stane u pitanje: „A što ako istina nije isključivo na mojoj strani? Što ako i oni koje tako lako osuđujem nose svoje strahove, svoje razloge i svoje borbe koje ne vidim?“ Možda bismo, prije nego se ponovno svrstamo u novu kolonu, trebali pokušati stati u cipele onoga nasuprot sebe. Ne da bismo se složili, nego da bismo razumjeli. Ne iz razloga što namjeravamo odustati od svojih uvjerenja, nego da bismo shvatili da čovjek nikad ne može stati u jednu riječ, jednu etiketu i jedan transparent. Lako je imati jasan stav kad se ne nosi tuđi križ i kad ne znaš kakve razgovore netko vodi u svojoj glavi u gluho doba noći, dok su naši transparenti odloženi negdje u kutu sobe i spremno čekaju nove trenutke u kojima ćemo opet biti glasni i odlučni.
Jučer je bio Thompson, danas je Hod za život, a sutra će biti nešto treće u čemu opet biram ne sudjelovati. Ne iz neznanja, ne iz nedostatka mišljenja ili manjka argumenata, već iz poniznosti prema životu i svih onih koji su ispod maske dana tihi ratnici, jedini svjesni svoje borbe i cipela koje iz dana u dan nose i skrivaju krvave rane ili već nastale ožiljke. U tom trenutku moja mišljenja pred svim nabrojanim postaju mala i zanemariva. I zato, kad sutra dođe neka nova tema oko koje ćemo se jedva dočekati podijeliti u te obožavane kolone, možda bismo taj put trebali učiniti nešto što nam je postalo najteže, zašutjeti prije osude, poslušati prije odgovora i pogledati čovjeka prije nego što zaboravimo sve njegove boje ispod etikete koju mu tako spremno lijepimo.
