Prije dvadeset i pet godina, u doba kad je grunge dominirao svjetskom glazbenom scenom i gazio pred sobom sve neprilagođene metalce i pankere, diskografske kuće su nastojale srušiti svjetski rekord u potpisivanju ugovora sa bandovima iz američke savezne države Washington.
Tako je u moju kolekciju upao i jedan vrlo jedinstven album, ‘Houdini’ grupe Melvins u izdanju korporativnog Atlantic Recordsa. Neobična mješavina utjecaja, ritmova i tekstova, album je zvučao vrlo različito od tadašnje grunge ponude, prividno podsjećajući na manje popularne Nirvanine stvari, a ustvari je zvučao kao da ste tri pankera uvaljali u obilnu količinu katrana i pustili ih da hodaju ususret orkanskoj buri opterećeni školskom torbom prosječnog prvašića – usporeno, neurotično i ultra-teško. ‘Hooch’, ‘Honey Bucket’, ‘Hag Me’ i genijalna obrada Kissove ‘Going Blind’ su odjekivali iz zvučnika, dijelom podsjećajući na Mudhoney, a dijelom na zvukove obližnjeg bespravnog gradilišta.
Storija o Melvinsima je dugačka i zanimljiva, no može se sažeti u svega nekoliko činjenica: bez njih ne bi bilo Cobaina i Nirvane, bez njih ne bi bilo cijelog jednog glazbenog žanra
Atlantic Records je jedva dočekao da istekne ugovor za tri iznimno nekomercijalna albuma i da ih se riješi zauvijek. A ni Melvinsima nije bilo krivo, osjećalo se da niti ne žele pripadati mainstreamu. No, Houdini nije bio ni početak (to je bio njihov peti album), a pogotovo niti kraj priče o ovom neobičnom paru iz Montesana.
Storija o Melvinsima je dugačka i zanimljiva, no može se sažeti u svega nekoliko činjenica: bez njih ne bi bilo Cobaina i Nirvane, bez njih ne bi bilo cijelog jednog glazbenog žanra i bez njih ne bismo ovaj tjedan slušali jedan od najboljih albuma u 2018. godini. U malenom seocetu od tri tisuće stanovnika, srednjoškolci Buzz Osborne glasom i gitarom i Dale Crover na bubnjevima su oko sebe okupili još nekoliko istomišljenika i svirali neki čudni hardcore. Kad se Kurt Cobain odselio u obližnji Aberdeen, velegrad od skoro dvadeset tisuća stanovnika, pratili su ga u potrazi za boljom garažom za probe i upoznali ga s Dave Grohlom. Nirvana je odletjela u stratosferu, povlačeći za sobom cijeli Washington. Melvinsi pak nisu nikad bili zainteresirani za grunge, već su eksperimentirali sa zvukom do te mjere da su više-manje slučajno utemeljili cijeli novi smjer metala – Sludge. Teške doom rifove u kombinaciji s ljutito-usporenim punk vokalima u stilu Black Flaga su kasnije usavršili južnjački bandovi Crowbar, Eyehategod i Acid Bath, no Melvinsi zauvijek ostaju poznati kao pioniri žanra.
Od razlaza s Atlantic Records, Melvinsi postaju jedan od najzaposlenijih bandova u industriji, izdaju nekih par stotina albuma pod svojim imenom i još nekoliko tisuća u kolaboracijama s drugim glazbenicima. Dobro, možda pretjerujem, ali brojio sam do pedeset i odustao. Obilježeni konstantnom promenadom basista kroz band, pokrivaju cijeli spektar žanrova, od jazza preko ambijentalne glazbe do noisea, konstantno izbjegavajući medijsku pozornost, a istovremeno uživajući u neizmjernom poštovanju cjelokupne glazbene scene.
Nakon eksperimenta s lepezom basista na albumu ‘Basses Loaded’, u petak izdaju i dvobasni album ‘Pinkus Abortion Technician’, na kojem im se pridružio Jeff Pinkus, dugogodišnji član legendarnih Butthole Surfersa iz njihove najproduktivnije faze. Ovaj novi album tako i sadrži dvije obrade BHS-a: ‘Graveyard’ i ‘Stop Moving to Florida’ koji je ustvari shizofrena kombinacija dvije obrade – pjesme ‘Stop’ James Ganga i Surferovog ‘Moving to Florida’. Uz iznimno ZZ-Topovski ‘Break Bread’, genijalnu obrada Beatlesove ‘I Want to Hold Your Hand’, meni najdraža stvar na albumu je osebujno nazvana ‘Flamboyant Duck’, melodična balada akustičnog popa popraćenog bendžom.
Ponekad kad pričam o Melvinsima, dogodi se da u minuti barem 60 puta ponovim riječ ‘genijalno’ pa stoga i ovaj novi album proglašavam genijalnim. Možda nije album i band za svačiji ukus, ali za one koji se ne boje eksperimentirati sa svojom playlistom ovo je definitivna preporuka za travanj.