Od 134 maturanta iz 1971. godine, na susretu povodom 55. obljetnice mature okupilo se njih 38. Bile su to godine bez mobitela, interneta i društvenih mreža, ali s prijateljstvima, anegdotama i uspomenama koje ni nakon više od pola stoljeća nisu izblijedjele.
Davne 1971. godine maturirala su 134 učenika i učenice Gimnazije Marija Radeljević u Dubrovniku. Pedeset i pet godina kasnije, njih 38 ponovno se okupilo ispred svoje nekadašnje škole, a druženje je nastavilo u Čingriji. Iako su desetljeća ostavila trag, susret je pokazao da neke stvari vrijeme ipak ne može promijeniti – prepoznatljivi osmijesi, stare anegdote i osjećaj pripadnosti generaciji ostali su isti.
Na 55. obljetnici mature trebao je biti pročitan i govor Iva Kežića, no zbog atmosfere koja se stvorila već na početku okupljanja ostao je neizrečen. Umjesto toga, ostao je kao vrijedan pisani trag jednog vremena i generacije koja je odrastala bez interneta, mobitela i društvenih mreža – u vremenu kada su se prijateljstva gradila u školskim klupama, susjedstvu i na Stradunu, a uspomene nisu bile spremljene u oblaku, nego u srcu.
Dragi maturanti i još draže maturantice,
ovaj tekst trebao je biti izgovoren na našoj 55. obljetnici mature. Međutim, dobro raspoloženje i
atmosferu koja se stvorila odmah na početku, nisam želio ‘sabotirati’ i prekidati, pa je ostao
neizrečen.
Možda ipak zaslužuje da ga ostavim ovdje – kao mali pisani trag jednog vremena koje nas, unatoč
svemu, još uvijek povezuje. Kad bih danas mogao sresti onog mladog sebe iz 1971. i dati mu samo jedan životni savjet, rekao bih mu: „Ivo, uživaj. Nećeš ni primijetiti kako će proći 55 godina.“ A prošle su.
Mi nismo tek jedna od generacija gimnazije ‘Marija Radeljević’. Mi smo među zadnjim generacijama
u svijetu koje su odrastale bez interneta, mobitela i društvenih mreža. Kad si nekoga tražio, morao si
ga stvarno tražiti. Vijesti su išle od uha do uha, prijateljstva su se stvarala u školskim klupama, u
susjedstvu i na Stradunu, a uspomene se nisu spremale u oblak – nego u srce.
I zato je bilo posebno lijepo ponovno vas vidjeti. Istina, nekima je kosa promijenila boju, nekima
adresu, a nekima se potpuno iselila. Ali ispod tih nekoliko desetljeća ipak sam prepoznao ista lica, iste
osmijehe i nešto od onih mladih ljudi iz 1971. Prošla su desetljeća, a još se sjećamo tko je prepisivao,
tko je kasnio na prvi sat i tko se u koga zaljubio. Samo se jedinica nitko ne sjeća. Za našu djecu i unuke
svi smo, naravno, bili odlikaši.
Kad im držimo ‘predike’ mi nismo imali ništa manje od Pet nula. Danas smo možda sporiji, ali smo mudriji. I, što je najvažnije, još uvijek se možemo nasmijati istim anegdotama. Sjećamo se i onih koji više nisu s nama. Njihova mjesta za stolom bila su u Čingriji prazna, ali njihova mjesta su trajno rezervirana u našim uspomenama. Hvala i našim profesorima i razrednicima, koji su nas učili, usmjeravali i – što danas možda najbolje razumijemo – imali s nama puno strpljenja i živaca.
A posebno hvala svima koji su na bilo koji način uložili napor, volju i vrijeme da se nakon toliko godina
ponovno pronađemo i okupimo. Od ažuriranja podataka, slanja obavijesti, izbora restorana,
jelovnika, fotografiranja itd. Jer tek nakon ovoliko godina možemo u potpunosti shvatiti koliko
‘sitnica’ treba uskladiti da bismo ponovno sreli ljude s kojima smo dijelili mladost.
Zato ovo nije samo sjećanje na jednu školu, jedan grad ili jednu generaciju.
To je podsjetnik da neke veze vrijeme može oslabiti, ali ih ne može izbrisati.
Za našu mladost koja nije nestala – samo je naučila sporije hodati.
Za Dubrovnik koji nas je odgojio.
Za našu Gimnaziju koja nas je natjerala da ponešto naučimo.
Za prijatelje kojih više nema.
I za sve nas koji još uvijek, negdje duboko u sebi, nosimo one maturante iz 1971.
Živjela naša generacija. I neka život namjesti da se opet nađemo!
Ivo Kežić
