Bio je ponedjeljak, kasno popodne. Ulica uz Rijeku dubrovačku. Dvadesetogodišnjak. Motor, stup, zid. Samo je toliko trebalo da Dubrovnik izgubi kuhara kojeg nikad nije ni upoznao.
U školskoj kuhinji postoji trenutak koji se događa jako rijetko. Možda par puta u karijeri nastavnika. Nije dramatičan. Nema publike. Samo nastavnik pred učenikom koji uzme žlicu, proba i zašuti. Podigne obrve i ostane u čudu. Nakon toga ide osmijeh koji prethodi oduševljenju.
Prvi put pomisliš: čista sreća, nema šanse, slučajni splet okolnosti.
Drugi put znaš da nije sreća u pitanju. Već čisti dar, rijetki prirodni talent kojeg dosta kuhara nikada ne doživi.
Oni koji nešto znaju o okusima, znaju da u ljudskom pamćenju ostaju dulje nego bilo koja druga vrsta osjećaja: okus putuje direktno u onaj dio mozga u kojem se čuvaju najdragocjenija životna sjećanja. Ne prolazi kroz filtere. Udari ravno. Svaki pravi okus ostaje. Svako jelo koje je netko skuhao s razumijevanjem zanata ostaje u sjećanju onoga tko ga je probao, dulje nego fotografija, film, razgovor, slika, pisana riječ ili glazba, puno dulje nego mnoge stvari koje smo htjeli zapamtiti. Zato nas nečija kuhanja, okusi, mirisi, arome, mogu vratiti u djetinjstvo warp brzinom.
Patrik Kajinić bio je dvadesetogodišnji kuhar iz Dubrovnika. Tri godine sam mu bio razrednik. Zvali smo ga Pato.
Imao je naviku koja je bila toliko neobična da sam je dobro zapamtio: uvijek bi pustio druge prije sebe. Dok su mu kolege jurili za žlicom, gurali se za boljim mjestom, za pažnjom nastavnika, on bi stajao mirno. Ako ostane nešto za kušanje, dođe. Ako ne ostane, ne dođe. Bez žalbe. Bez ljutnje. Bez inata.
Pato nije tražio ničije oduševljenje za ono što bi postigao na praksi u kuhinji, niti je pridavao neku posebnu važnost svojoj vrhunskoj izvedbi. Za razliku od većine koji bi kao mladi jeleni izgarali od želje za dokazivanjem i hvalom. Ostavljao bi meni prosudbu i odluku da ga vrednujem, bez uvoda i objašnjenja. Samo bi me s blagim osmijehom pogledao, kratko, ali jasno i duboko, svjestan kako nema mjesta nikakvoj zamjerci.
Znate, pojedina djeca, najčešće završnih razreda, u stanju su samostalno proizvesti jelo koje se komotno može naći na jelovniku svakog vrhunskog restorana i koje bi posramilo i brojne kuhare s dugogodišnjim iskustvom. Ovo s Patom je bilo nešto još nestvarnije. On je kao dijete od 14 godina znao da zna, znao je da i ja znam da zna, a bio je lišen potrebe za ikakvom pohvalom i odavanjem časti, posebno one javne, pred svima, od koje kuhari često obole. Zato me je i odbio kad sam ga pozvao da se uključi u grupu koju sam trenirao za natjecanje. Jednostavno je bio imun na potrebu za isticanjem i pohvalama koja truje toliko kuhinja. To je razina koju malo koji kuhar ikada dosegne. To se dogodi. To je rijetko, ali se dogodi. A onoga čega je malo, što se rijetko da susresti, trajno vrijedi.
Umak ne laže, pa je izrada umaka u kuhinjama rezervirana samo za najbolje kuhare. Često čak ne za šefove kuhinja, nego za one najtalentiranije među ekipom. Ne možeš ga naučiti na pamet. Možeš zapamtiti formulu, metodu, možeš slijediti recept, možeš kopirati majstora. Ali onaj trenutak kad sol, kiselina, redukcija i temperatura dođu na svoje mjesto i jelo postane zaokruženo, to nije tehnika. To je osjećaj. To je strpljenje. To je nešto što ili imaš ili nemaš.
Pato je imao, a još se nije ni brijao.
Znao je da će biti kuhar i, bio je kuhar, i siguran sam da je na mjestu na kojem su dobrodošli oni koji za sebe ne traže ništa, koji se drže neznatno, a svoj dio posla odrađuju onako kako je glavni kuhar svemira naložio. To je bila Patova putanja. Ne prema slavi, ne prema Michelin zvjezdicama, ne prema Instagram profilima niti brendiranju samog sebe. Nego prema kuhanju u kojem se zna zašto se radi i kako se radi. Prema zanatu u najdubljem smislu te riječi.
Postoji vrsta tuge koju ne znate opisati onima koji nisu bili u učionici. Nije kao gubitak prijatelja. Nije kao gubitak kolege. Razrednik u tri godine vidi dijete u najosjetljivijem dobu, na način na koji ga ne vide ni roditelji, ni vršnjaci, ni ostale kolege koje mu predaju. Zna osobne probleme učenika, a ti se isti problemi često rješavaju u zajedničkim WhatsApp grupama, u jednoj s učenicima, u drugoj s njihovim roditeljima.
Znam da će neki reći da je sam kriv. Da je bježao. Da je vozio bez dozvole. Da su roditelji krivi. Da je to bila njegova odluka.
Sve je to istina. Ili nije. Vidjet ćemo. Ljudska narav je nestalna, podvojena, prevrtljiva, uvjetovana od situacije do situacije, i nikada kriteriji nisu isti, ovisno radi li se o tebi ili ne. Na isto pitanje, čija je to bila odluka, ljudi lošije naravi imaju dva potpuno različita odgovora. I oba ovise samo o tome radi li se o njihovom djetetu ili tuđem.
Ono što znam jest da je bio nenametljiv i pristojan u okruženju koji nagrađuju sve osim toga. Bio je dvadesetogodišnjak s karakterom velikog čovjeka. Takav u ekipi vrijedi više od svih kuharskih vještina i talenata. Imao je sve pred sobom.
A onaj njegov umak ostaje. Tamo gdje najdulje žive samo najdragocjenija sjećanja. Sada je najdulje postalo zauvijek, ali nema brige, jer jedino karakter poput njegovog prolazi na takvom mjestu.
Svi se restorani bore za vrhunske mlade kuhare. Pata je tako ove sezone u svoju kuhinju pozvao kuhar kojeg se ne odbija. Šef koji je sve skuhao što se skuhati može i od kojeg je sve poteklo i kod kojeg sve završava, očito da zajedno uzmu svak svoju žlicu, bez guranja, i probaju umake za koje mi ostali još ne znamo da postoje. Opet će se Pato skromno nasmijati, svjestan kako će ga novi šef rasporediti na puno lakše smjene, tamo gdje prolaze samo ponizni i oni dobre naravi.
