Svake godine, s prvim valovima ljetne žege, ugostiteljski sektor na obali izvuče iz ladice istu, izlizanu ploču: fali nam radnika, mladi su lijeni, nitko više ne želi raditi. Sustav u panici za sezonom gleda djecu iz strukovnih škola kao jeftine brojeve na rasporedu, svježe meso koje treba baciti u vatru da kuhinja preživi kolovoz. Rezultat je predvidljiv: struka im se zgadi prije nego nauče držati nož kako treba, sustav ih sažvače i ispljune, a oni bježe glavom bez obzira, samo da nikad više ne vide restoran. No iza te hladne statistike krije se sasvim drukčija stvarnost.
Nedavno je jedna majka javno zahvalila razrednici u Turističkoj i ugostiteljskoj školi Dubrovnik. Ne zato što joj dijete zna normativ za doboš-tortu. Zahvalila je jer je njezino dijete dobilo nešto što nijedan udžbenik ne pokriva: nekoga tko ga nije gledao kao problem koji treba preživjeti do lipnja.
Tu kolegicu poznajem godinama. Ime joj je Biljana, ima glas koji čuješ s kraja hodnika i koji ne pita za dozvolu. Na prvu izgleda prestrogo i bučno. Upravo to pomisli svako dijete koje prvog dana sjedne u kabinet slastičarstva i gleda je kako ulazi. Do kraja dana shvate da su pogriješili u procjeni. Nije nedodirljivi pedagoški svetac koji silazi s Olimpa u devet ujutro. Ne glumi autoritet bez mana; ogolila se pred djecom da im pokaže da, bez obzira odakle dolaze i koliko novaca imaju njihovi roditelji, postoji šansa da prežive i stanu na svoje noge ako je prihvate.
Karijeru je provela u najelitnijim slastičarnicama, vodila je odjele u kojima se pogreške ne toleriraju, a kamoli ponavljaju. Iza sebe ima život koji ju je naučio razlikovati djecu koja se bore od djece koja se predaju. U svakom razredu vidi nešto što drugi nastavnici rijeđe vide: dijete koje pokušava preživjeti okolnosti koje nije biralo.
Kad joj dođe, tako, netko tko kasni treći put taj tjedan, ne poziva ga u kabinet kako bi mu održala predavanje. Sjedne pokraj njega, glasom koji je i dalje snažan, ali sada se lakše razumije, i kaže mu istinu bez uvijanja. Zašto kašnjenje nije opcija. Zašto upravo sada, u toj dobi, svaka odluka ostavlja trag. A onda, dok dijete još sjedi s tim riječima u glavi, stavlja mu u ruke nešto toplo za pojesti. Taj prijelaz, od istine do topline, bez pauze između, ne uči se ni na jednom studiju. Naučio se tako što čovjek prestane glumiti. Odrasli najbolje glume kad ih je najviše strah, djeca to još ne znaju i baš zato je s njima, paradoksalno, lakše raditi nego s odraslima.
U klupama vidim posljedice koje statistika bilježi tek sa zakašnjenjem. Djeca s intelektualnim, tjelesnim, govornim ili emocionalnim poteškoćama sjede u našim klupama u sve većem broju i sve složenijih kombinacija. Istraživanja od 2019. do 2026. bilježe dramatičan porast depresivnih simptoma i suicidalnog ponašanja kod adolescenata tijekom i nakon pandemije, a to je samo dokumentirani dio. Pravi broj ranjene, nepregledane djece nitko ne zna. U Dubrovniku, kao i posvuda u Hrvatskoj, gledamo posljedice koje se više ne daju ispraviti – mlade ljude koji više nisu među nama. To bi svakog odraslog čovjeka trebalo zabrinuti. Cijena zanemarivanja mnogo je veća i mnogo trajnija.
Kod te djece napredak se ne mjeri brzinom filetiranja ribe niti izradom švicarske, talijanske ili francuske meringe, nego strpljenjem, procesom koji ima svoj predvidljiv ritam, gotovo kao dobra fermentacija koja ne podnosi žurbu. Prvu godinu šute, zatvoreni u svoj svijet, i tek pred kraj se stidljivo nasmiju, bez potrebe da itko od nas od toga pravi predstavu. Drugu godinu propričaju. Treću nas počnu zafrkavati, drsko i bez respekta, poput svakog normalnog tinejdžera koji se osjeća dovoljno sigurno da bude nepodnošljiv. Za nekoga sa strane – sitnica. Za nas, pobjeda vrijedna proslave, jer znači da je dijete pobijedilo svoj mrak.
U gotovo petnaest godina u strukovnom obrazovanju naučio sam da plaća tu nikad nije bila motiv. Kad plaćaš nekoga da predaje normative, plaćaš mu vrijeme. Ono što moja kolegica daje ne stoji ni u jednom ugovoru. Pravi motiv dolazi u trenutku kad u tom preplašenom klincu koji jedva izusti „dobar dan“, prepoznaš sebe od prije bezbroj godina, jednako izgubljenog. Ne okrećeš glavu jer su to naša djeca, ona koja će sutra zamijeniti nas u kuhinji, salama i uredima te donositi odluke koje će nas se svih ticati. U ovom poslu vrijedi stara i još uvijek ispravna misao: besplatno si dobio, besplatno i daj.
Industrija stoji na leđima te djece i onih nastavnika koji tvrdoglavo odbijaju odustati od njih, čak i kad bi bilo lakše pustiti ploču da se dalje vrti. Bez mentora koji djetetu ulijeva nadu i pomaže graditi samopouzdanje imat ćemo prazne kuhinje i tišinu ondje gdje bi na prvoj liniji trebao stajati mladi profesionalac. Svake sezone se isti krug zatvori i ponovno otvori: dođe nova generacija uplašene djece, stigne novo pismo zahvale jedne majke, a moja kolegica, godinu za godinom, stoji tamo gdje je uvijek stajala.
S istom rečenicom spremnom za sljedeće dijete kojem je potrebna:
„I ja sam bila tu i preživjela sam. I ti ćeš, samo me slušaj. “
