One koji malopažljivije prate događanja u suvremenoj popularnoj glazbi sigurno ne iznenađuje to što su Taylor Swift i Beyonce (uz asistenciju Due Lipe) po broju nominacija i nagrada u značajnijim kategorijama ‘pomele’ na ovogodišnjim dodjelama diskografske nagrade Grammy, prvim održanim virtualno. Swift je tijekom prošle godine izdala čak dva albuma i napravila zamjetan stilski zaokret prema svim nijansama indieja. Iako je u kategoriji albuma godine njen ‘Folklore’ imao ozbiljnu konkurenciju u albumima sestara Haim i grupe Black Pumas te manje ozbiljnu, zapravo karikaturnu, u radovima Coldplaya i Post Malonea, Akademija (za diskografsku umjetnost i znanost, vlasnik Grammyja) jednostavno voli Swiftovu sad kad je sazrela kao autorica. U jeku društvenih previranja i protesta protiv rasne nepravde i policijske brutalnosti koji su obilježili 2020. u Sjedinjenim Američkim Državama barem jednako koliko i pandemija koronavirusa, a buknuli su krajem svibnja nakon svirepog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda, Beyoncein ‘Black Parade’ (najbolja R&B izvedba) nije mogao biti zanemaren. Iz istog razloga nemoguće je bilo zaobići ‘I Can’t Breathe’ mlade R&B kantautorice H.E.R., koja je ovjenčana krunom pjesme godine. ‘Ne mogu disati’ su riječi koje je do posljednjeg izdisaja ponavljao George Floyd dok mu je koljeno bijelog policajca Dereka Chauvina pritiskalo vrat. Optuživši Akademiju za netransparentnost, čak i korupciju, kanadski superstar The Weeknd vrlo je burno negodovao kada ni njegov album (‘After Hours’) niti mega uspješni singl ‘Blinding Lights’ nisu uspjeli ući u krug nominiranih. Čini se ipak da je 31-godišnjem autoru i pjevaču, više nego pokvarenost žirija, presudila gužva u bliskim mu kategorijama, dok je sam bio kolateralna žrtva vlastitog umjetničkog odabira – da o ljubavi pjeva u godini u kojoj je najvažnije pitanje bilo jesi li i koliko si WOKE(termin koji označava razinu društvene osviještenosti, posebno u pitanjima društvene i rasne pravde).
Za sve one propuste koji Akademiji tradicionalno, iz godine u godinu, prođu ispod radara, Grammy ipak zna pokazati da ova nagrada nije rezervirana za uvijek iste podobne miljenike. To su demonstrirali u dance/electronic, alternative i rock kategorijama koje su redom osvojili The Strokes (najbolji rock album), Brittany Howard (rock pjesma), Fiona Apple (naj rock izvedba za ‘Shameiku’). Iako klinički sramežljiva i slavno anksiozna Fiona Apple nije sudjelovala u ceremoniji, njen ‘Fetch the Bolt Cutters’, neokrunjeni lockdown album, osvojio je nagradu za najbolji album alternativne glazbe nadjačavši sad već Grammy veterana Becka, svima omiljenu Phoebe Bridgers, pop psihodeličare Tame Impalu i spomenutu Brittany Howard, koja je za svoj neo-soul i experimental blues-rock album ‘Jamie’ pobrala same panegirike. Svakako je pohvalno da je Grammy prepoznao i talente Sturgilla Simpsona, Michaela Kiwanuke, Thundercata (najbolji progresivni R&B album), grupe Big Thief te kanadskog DJ-a/producenta Kaytranade, čiji je ‘Bubba’ pobrao titulu najboljeg albuma plesne/elektronske glazbe, dok je singl ‘10%’ najbolji u istoj kategoriji. Njegovo osvajanje Grammyja možda je najznačajnija stvar koja se dogodila na dodjeli, a prošla je posve nezapaženo jer se od ovog žanrovskog inovatora i trendsetera u budućnosti puno očekuje.
Činjenicom da je njihova nominacija prerasla u nagradu, njujorški rokeri The Strokes vjerojatno su proporcionalno bili hinjeno iznenađeni i prikriveno ravnodušni. Ali da s ‘The New Abnormal’, prvim albumom u sedam godina, nisu ciljali visoko ne bi za producenta odabrali slavnog Ricka Rubina, čije ime još uvijek izaziva zanimanje. U kuhinji iskusnog Rubina, Strokesi su ispekli svoj najraznolikiji i najvitalniji album. ‘TNA’ istovremeno mešetari njihovim naslijeđem i potpiruje eksperimentalne pobude kojima su oduvijek bili skloni, a barem dosad najuspješnije na new wave i synth pop obojenom ‘Comeback Machine’ iz 2013. godine. I dalje je istaknut njihov trademark – uvijek minuciozno i u maniri grupe Television sročena međuigra dvojice gitarista te vokalna izvedba Juliana Casablancasa, koji u istoj pjesmi može zvučati emocionalno angažiran i potpuno distanciran te fonetski kristalno čist i posve nerazumljiv unutar iste strofe. U godini kada njihov slavni prvijenac ‘Is This It’ puni 20 godina (nevjerojatan je bio hype oko ovog albuma po njegovom izlasku da je pogodna tema za zaseban osvrt), šesti uradak The Strokesa zasluženo nosi priznanje najboljeg rock albuma. Malo posuđuje od post-punk klasika 80-ih, poigrava se glam rockom, dream popom i elektronikom, regenerira se. Nema popunjavanja prostora, svih 9 pjesama novi su fan favoriti, a rock nije mrtav.
Foto: https://cultrecords.com/