Slušni aparat

Novo nenormalno

One koji malopažljivije prate doga­đanja u suvremenoj popularnoj glazbi sigurno ne iznenađuje to što su Taylor Swift i Beyonce (uz asistenciju Due Lipe) po broju nominacija i nagrada u značajnijim kategorijama ‘pomele’ na ovogodišnjim dodjelama diskografske nagrade Grammy, prvim održanim vir­tualno. Swift je tijekom prošle godine izdala čak dva albuma i napravila zamjetan stilski zaokret prema svim nijansama indieja. Iako je u kategoriji albuma godine njen ‘Folklore’ imao ozbiljnu konkurenciju u albumima sestara Haim i grupe Black Pumas te manje ozbiljnu, zapravo karikaturnu, u radovima Coldplaya i Post Malonea, Akademija (za diskografsku umjetnost i znanost, vlasnik Grammyja) jedno­stavno voli Swiftovu sad kad je sazrela kao autorica. U jeku društvenih previ­ranja i protesta protiv rasne nepravde i policijske brutalnosti koji su obilježili 2020. u Sjedinjenim Američkim Drža­vama barem jednako koliko i pande­mija koronavirusa, a buknuli su krajem svibnja nakon svirepog ubojstva Afroa­merikanca Georgea Floyda, Beyoncein ‘Black Parade’ (najbolja R&B izvedba) nije mogao biti zanemaren. Iz istog razloga nemoguće je bilo zaobići ‘I Can’t Breathe’ mlade R&B kantauto­rice H.E.R., koja je ovjenčana krunom pjesme godine. ‘Ne mogu disati’ su riječi koje je do posljednjeg izdisaja ponav­ljao George Floyd dok mu je koljeno bijelog policajca Dereka Chauvina pritiskalo vrat. Optuživši Akademiju za netransparentnost, čak i korupciju, kanadski superstar The Weeknd vrlo je burno negodovao kada ni njegov album (‘After Hours’) niti mega uspješni singl ‘Blinding Lights’ nisu uspjeli ući u krug nominiranih. Čini se ipak da je 31-godiš­njem autoru i pjevaču, više nego pokva­renost žirija, presudila gužva u bliskim mu kategorijama, dok je sam bio kola­teralna žrtva vlastitog umjetničkog oda­bira – da o ljubavi pjeva u godini u kojoj je najvažnije pitanje bilo jesi li i koliko si WOKE(termin koji označava razinu društvene osviještenosti, posebno u pitanjima društvene i rasne pravde).

Za sve one propuste koji Akade­miji tradicionalno, iz godine u godinu, prođu ispod radara, Grammy ipak zna pokazati da ova nagrada nije rezervi­rana za uvijek iste podobne miljenike. To su demonstrirali u dance/electronic, alternative i rock kategorijama koje su redom osvojili The Strokes (najbolji rock album), Brittany Howard (rock pje­sma), Fiona Apple (naj rock izvedba za ‘Shameiku’). Iako klinički sramežljiva i slavno anksiozna Fiona Apple nije sudjelovala u ceremoniji, njen ‘Fetch the Bolt Cutters’, neokrunjeni lockdown album, osvojio je nagradu za najbolji album alternativne glazbe nadjačavši sad već Grammy veterana Becka, svima omiljenu Phoebe Bridgers, pop psiho­deličare Tame Impalu i spomenutu Brittany Howard, koja je za svoj neo-soul i experimental blues-rock album ‘Jamie’ pobrala same panegirike. Svakako je pohvalno da je Grammy prepoznao i talente Sturgilla Simpsona, Michaela Kiwanuke, Thundercata (najbolji pro­gresivni R&B album), grupe Big Thief te kanadskog DJ-a/producenta Kaytra­nade, čiji je ‘Bubba’ pobrao titulu najbo­ljeg albuma plesne/elektronske glazbe, dok je singl ‘10%’ najbolji u istoj kate­goriji. Njegovo osvajanje Grammyja možda je najznačajnija stvar koja se dogodila na dodjeli, a prošla je posve nezapaženo jer se od ovog žanrovskog inovatora i trendsetera u budućnosti puno očekuje.
Činjenicom da je njihova nominacija prerasla u nagradu, njujorški rokeri The Strokes vjerojatno su proporcionalno bili hinjeno iznenađeni i prikriveno ravnodušni. Ali da s ‘The New Abnor­mal’, prvim albumom u sedam godina, nisu ciljali visoko ne bi za producenta odabrali slavnog Ricka Rubina, čije ime još uvijek izaziva zanimanje. U kuhinji iskusnog Rubina, Strokesi su ispekli svoj najraznolikiji i najvitalniji album. ‘TNA’ istovremeno mešetari njihovim naslijeđem i potpiruje eksperimen­talne pobude kojima su oduvijek bili skloni, a barem dosad najuspješnije na new wave i synth pop obojenom ‘Come­back Machine’ iz 2013. godine. I dalje je istaknut njihov trademark – uvijek minuciozno i u maniri grupe Television sročena međuigra dvojice gitarista te vokalna izvedba Juliana Casablancasa, koji u istoj pjesmi može zvučati emo­cionalno angažiran i potpuno distan­ciran te fonetski kristalno čist i posve nerazumljiv unutar iste strofe. U godini kada njihov slavni prvijenac ‘Is This It’ puni 20 godina (nevjerojatan je bio hype oko ovog albuma po njegovom izlasku da je pogodna tema za zase­ban osvrt), šesti uradak The Strokesa zasluženo nosi priznanje najboljeg rock albuma. Malo posuđuje od post-punk klasika 80-ih, poigrava se glam rockom, dream popom i elektronikom, regene­rira se. Nema popunjavanja prostora, svih 9 pjesama novi su fan favoriti, a rock nije mrtav.

Foto: https://cultrecords.com/

Pročitajte još

Još glazbe za odvratno vrelo ljeto

Dulist

Auto-Tune, ‘pjevač’ koji nikad ne falša

Petar Ipšić

Glazba za dugo toplo ljeto

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija