Plat je prodan, ostali su samo Maestrali. Hotelskoj kući u srcu Dubrovnika država već 10 godina ne može ili ne želi naći vlasnika. Nakon što su Hoteli Plat konačno prodani, na dubrovačkom području ostali su neprivatizirani tek Maestrali (izuzevši Kupare).
No, ovo nije priča o Maestralima. Ovo je priča o Dubrovačkom investicijskom fondu, ili tvrtki Dubrovnik Riviera Invest, čiji se početak, a moglo bi se reći i kraj vezuje upravo uz privatizaciju Maestrala. Ideja je to koja je daleke 2005. godine okupila brojne dubrovačke poduzetnike, tvrtke raznih djelatnosti s ciljem uključivanja u privatizaciju tada još neprivatiziranih hotelskih kuća na području Dubrovačko-neretvanske županije. Potporu im je dala i lokalna samouprava predvođena Gradom Dubrovnikom i tadašnjom gradonačelnicom Dubravkom Šuicom. Bila je to ideja o privatizaciji na dubrovački način.
– Lokalne vrijednosti treba zadržati u lokalnim okvirima, pa je tako naš cilj da Dubrovčani budu vlasnici i upravljači hotela na ovom području – izjavio je prije 10 godina Nikša Ivanović, direktor tvrtke ITI Computers i jedan od inicijator projekta, objasnivši kako se ideja temelji na okupljanju malih i srednjih poduzetnika, koji bi vlastiti novac uložili za preuzimanje još neprivatiziranih hotela.
Sinergija kapitala i lokalnih vlasti
Prvi korak bilo je osnivanje tvrtke Dubrovnik Riviera Invest, koja je početno okupila 46 tvrtki s dubrovačkog područja koje su u tom trenutku imale 900 zaposlenih i promet od 1,2 milijarde kuna. Među njima bile su primjerice ITI Computers, Vulix, Dubrovnik Airline, Spiona, Elite Travel, Signalizacija, Gorica, Elektro team, Apsida, Com Eng, Esculap Teo, Prestige Trade Dubrovnik, Brenum… Ali i tri općine – Blato, Župa dubrovačka i Orebić te Grad Dubrovnik, a uskoro nakon osnivačke skupštine pristupila im je i Dubrovačko-neretvanska županija. Brojka se na kraju popela na čak 63 poslovna subjekta. Tvrtka je kasnije trebala prerasti u Dubrovački investicijski fond, odnosno u svojevrsnu financijsku instituciju, potencijalo i u novu Dubrovačku banku.
– Namjera ove inicijative je okrupnjivanje i povezivanje dubrovačkog kapitala, kako bi se sudjelovalo u procesu privatizacije, posebice zadržavajući dio neprivatiziranih trgovačkih društava u vlasništvu lokalnih subjekata. Na taj bi se način revitalizirali lokalni resursi, te poboljšala kvaliteta života i podigao standard stanovnika Dubrovnika – izjavio je tada medijima Nikša Ivanović.
Prvo je osnovana tvrtka radi lakšeg poslovanja i kupnje, objašnjeno je prije 10 godina, jer fond može kupovati samo s pet posto svoga kapitala, a fond se trebao osnovati mjesec dana nakon kupnje prve nekretnine. Osnivanju fonda također je trebalo prethoditi osnivanje društva za upravljanje fondom kojemu je zadaća trebala biti osiguranje pet milijuna kuna potrebnih za početak djelovanja fonda.
S velikim zanosom Dubrovnik Riviera Invest javila se na natječaj za privatizaciju Hotela Maestral 2006. godine. Bio je to drugi pokušaj prodaje ove hotelske kuće. Konkurirali su s još sedam ponuditelja, no, kako se danas prisjeća Ivanović, izigrani su od strane visoke politike. Kako danas gleda na ovu inicijativu, koja je prije 10 godina uživala svekoliku podršku kako javnosti tako i lokalne samouprave?
Drukčiji od drugih
– Nekolicina mojih kolega izvanredno je prihvatila ideju da napravimo nešto drukčije od drugih. Htjeli smo biti različiti, te smo rekli zašto ne bismo stvorili jednu drukčiju situaciju u koju bismo uključili prvo tvrtke. Smatrali smo kako moramo napraviti nešto po čemu ćemo se razlikovati, jer nećemo dobiti nešto oponašajući druge. Misao nam je bila napraviti nešto što do tada nije bila praksa pa smo došli na ideju uključivanja i građana. To je zavrijedilo pažnju i potporu koju smo nažalost imali samo deklarativno, a ne formalno – prisjeća se Ivanović, dodavši kako se u to vrijeme postiglo još nešto – povezale su se nepovezive političke opcije – HDZ I SDP.
– Nitko tu o politici nije pričao, svi su imali samo jedan cilj. S druge strane, i Vlada Iva Sanadera imala je otvorenu sjednicu u prostorima DRI-a. Sve to imalo je jednu dobru konotaciju – govori nam Ivanović.
Naglasio je kako dubrovačkim poduzetnicima nije bio interes vlasništvo hotela u klasičnom smislu te riječi.
– Bio nam je interes dobiti poslove i nametnuti se kao kvalitetno rješenje općenito za našu Županiju, jer smo se orijentirali isključivo regionalno. U to vrijeme bila nam je intencija dobiti Hotele Maestral. No, naš jedini uvjet, na kojem smo inzistirali i na spomenutoj sjednici Vlade bio je da nas se ne mjeri po tome koliko ćemo dati za dionice. Uvijek smo govorili da nas se gleda po ulogu, po planu za razvoj te destinacije. Destinacije, ne samo tvrtke. I to je bilo prihvaćeno objeručke, svi su nas prilično favorizirali. Tome u prilog išla je i činjenica što smo rekli da ćemo kad to dobijemo, po dinamičkoj procjeni vrijednosti onoga što smo dobili unijeti u fond, i to je trebao biti zalog za sve one koje smo htjeli privući u fondu, prije svega građane naše Županije. Naime, vi ste kao građanin mogli reći: Ok, imam 100 tisuća kuna koje ću uložiti u fond, a mi smo za prvu godinu garantirali prinos na razini najveće kamatne stope poslovne banke u Dubrovniku. Cijela priča bi bila ta da u konačnici dobijemo, ne mogu reći Dubrovačku banku, jer je to ipak fond, ali možda je to bila jedna pritajena žal za izgubljenom Dubrovačkom bankom, iako nam to nije bio motiv – prisjeća se Ivanović.
Što se nakon toga dogodilo? Raspisan je natječaj za Hotele Maestral 2006. godine i Dubrovnik Riviera Invest bila je jedan od osam ponuditelja.
Izigrala ih Vlada
– Mi smo na natječaj izašli po kriterijima koje smo dogovorili na sjednici Vlade. Vlada je, naime, preuzela na sebe da će o tome voditi računa i zajedno s Hrvatskim fondom za privatizaciju ustanoviti kriterije koji će, da budem iskren, na jedan netipičan način pogodovati takvom načinu razmišljanja. Dakle, kriteriji su trebali ići u smjeru ne tko će dati 100 kuna više za dionicu nego tko će i na koji način upravljati i raditi s tim dalje, dakle ulagati. No, izigrani smo od Vlade jer kriteriji nisu bili onakvi kakve smo dogovorili. Ali, bilo pa prošlo. To je nas tad jako smetalo, ali smo rekli ok, ovo nije prošlo, nema problema. Nismo se žalili, niti smo tražili objašnjenje. Nakon toga nekoliko godina nije bilo nikakvog natječaja – istaknuo je Ivanović.
U nedostatku bilo kakvih privatizacijskih natječaja na jugu Hrvatske kroz čak četiri godine zamrla je i tvrtka DRI. Nastupila je i gospodarska kriza koja je dakako utjecala i na neke tvrtke osnivače. I na tome je sve stalo.
– To je meni bilo jedno lijepo iskustvo. Bismo li mi i do samog kraja došli tako veselog raspoloženja, ja to ne znam, ali posao rade ljude, ako se žele dogovoriti i ako su ljudi ljudi to se može samo dobro završiti – rekao je Ivanović.
A danas…
No, tvrtka je i danas aktivna, ali…
– To je jedna iznimno neugodna situacija zbog zakonskog okruženja i zbog situacije u kojoj smo svi pomalo, rekao bih, i neodgovorni. Tvrtka je živa, ništa ne radi i predaje svoje knjige samo dobrom voljom jednog računovodstvenog djelatnika. Prije nekoliko godina željeli smo sazvati skupštinu kako bismo tvrtku ugasili. No, falila nam je većina. Ljudi nisu dolazili na skupštinu jer nisu imali interesa, a neki od njih nisu imali ni tvrtku… Sjećam se kako je tada bilo rečeno da je šteta jednu nepotrošenu ideju baciti u ropotarnicu. I nama je to dalo opet jednu formu nade, ali trenutnu jer se nakon toga opet ništa nije pokrenulo. Možda i bolje jer možda sad ne bismo mogli odraditi ono za što smo bili sposobni onda. Od tad do danas još sam dva puta sazivao skupštinu, ali jedanput se javilo 11, a drugi put tek tri člana skupštine. Ja potpuno razumijem ljude, to je stvar koju treba zatvoriti kao knjigu – zaključuje Ivanović.