Nije baš uobičajeno u današnje vrijeme da čovjek čitav svoj radni staž provede u jednoj tvrtki.
No da postoje iznimke potvrđuje brodski kuhar Nikola Pavlina koji je nedavno proslavio svojih 45. godina rada u Atlantskoj plovidbi. Pavlina se prvi put sa 17 godina ukrcao na brod Atlantske plovidbe, i iako danas razmišlja o umirovljenju u svojoj dugogodišnjoj karijeri brodskog kuhara nije promislio zaploviti na nekoj drugoj kompaniji. Gospar Nikola je za svoju vjernost nagrađen posebnom nagradom, a za duList se prisjetio kako je bilo navegavati prije 45 godina:
UVJETI SE PROMIJENILI – NA BOLJE
– Uvjeti na brodovima su se jako promijenili. I to nabolje. Sjećam se prije, nas je nekoliko spavalo u jednoj kabini, nas desetorica čekali bi u redu za tuš, a danas… Brodovi su moderniji. Svaki od nas ima svoju kabinu, svoje sanitarije, priključke za TV, Internet – priča gospar Nikola Pavlina. Osim uvjeta na brodu promijenili su se i uvjeti navegavanja. Danas se manje stoji u portu i puno je više posla, ali su zato kraći ugovori.
– Navegavao sam i po 18 mjeseci u jednom komadu. Recimo kad je Suez bio zatvoren, trebalo je s brodom otploviti sve oko afričkog rta, a i put od Indije do Kostance u Rumunjskoj je bio težak. 18 mjeseci mi je bilo najdulje što sam ostao na brodu. Ipak, danas je teže navegavat, jer se u portu ostaje svega dan – dva. Nisi uplovio u porat, a već se ide dalje, ko na tramvaju je – priča gospar Pavlina. Zanimalo nas je koliko se navike, barem što se tiče njegovog posla – kuhanja za posadu promijenile.
PUNO JE I DO LJUDI
– Danas vam se kuha za manje ljudi. Njih 25 do 30. Manje su posade nego prije, ali uvijek je bitno skuhat pošteni objed. Juha je najvažnija i bokun mesa. Na brodu se poštuju regule, i brodska kuhinja nije podlegla danas popularnoj brzoj hrani. Opet, puno je i do ljudi. Ima nekih da im date ne znam što njorgat će, a ima tako krasne čejadi. Pretprošli vijađ kad smo išli za Afriku brod su nam napali pirati. Nije bilo nimalo ugodno, ali bio sam sa krasnim ljudima. Imao sam osjećaj, da im ništa ne dam jesti da bi bili zadovoljni – prisjeća se Nikola Pavlina. Priznao je da razmišlja o umirovljenju, iako mu predlažu da ide učinit još jedan vijađ.
– Ne znam hoću li više. Više su i godine. Nisam siguran, a opet cijeli život navegam. Vidite koliko je to vremenski poduralo. K'o da sam se tome nadao. Kasno sam se oženio. Djeca su bila mala, pa su krenula u školu. Trebalo je raditi. Danas je drukčije, našao bi doma neku zanimaciju doma – ispričao nam je brodski kuhar. Kaže nikad nije ni promislio mijenjati kompaniju, jer mu na Atlantskoj ništa nije falilo, a svaki novi početak značio bi nova privikavanja.
RASTANCI TEŠKO PADAJU
– Navikao sam na more, iako bi ostavljao obitelj – ženu i djecu. To je grubo. Rastanci su mi teško padali, a kad bi se vraćao doma tad bi bilo nervoze. I tako svaki vijađ. Mislim da je ovo zadnje… – govori Nikola Pavlina. Ipak, nakon jednog Pavline, na brodovima Atlantske plovidbe mogao bi zaploviti i drugi, njegov sin.
– Mali će na brod, iako meni to nije drago. Upisao je Pomorsku školu, sad je tu na Pomorskom fakultetu. Nautičar je. Bio mi je u posjetu i svidio mu se brod. Imali smo bazen, posada se kupala i njemu se to učinilo lijepo, ali isto kad je vidio mornare što vise dok pituravaju brod, pitao me je hoću li i on tako. Odgovorio sam mu da hoće i gore, ali ni to ga nije obeshrabrilo. Na more će sigurno…