U 88. godini života napustio nas je istinski zaljubljenih u Dubrovnik, krajobrazni arhitekt dr. Bruno Šišić. Posljednji intervju s dr. Šišićem objavljen je u DuListu od 22. travnja ove godine, kojega ovom prilikom ponavljamo:
Ja sam Dubrovčanin, rođen u Karmenu, na pločniku. Nisam otišao studirati agronomiju radi kukuruza i pšenice, nego zato što sam volio prirodu – kazao nam je dr. sc. Bruno Šišić, neupitni autoritet u krajobraznoj arhitekturi i izvan granica države, u razgovoru kojeg smo s njim vodili povodom njegovog sudjelovanja na stručnom skupu ‘Mjesec krajobrazne arhitekture’, ali i velikog priznanja koje mu je dodijelila domovina Republika Hrvatska – Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za kulturu.
Široj javnosti slabo su poznati neki detalji iz Šišićevog života, od teškog ranjavanja kod Risna tijekom Drugog svjetskog rata do dugotrajnog liječenja u hrvatskim i talijanskim bolnicama, koja su ga na kraju dovela u Zagreb, gdje je upisao Agronomski fakultet.
Po završetku Agronomskog fakulteta dobili ste prvi posao?
– U ono vrijeme je bilo postavljanje, a mene je dopala BiH. Htio sam što bliže Gradu pa sam dobio Stolac, i Fond za mehanizaciju. Ugovor na godinu dana. Dok sam bio u Hercegovini žena mi je našla mjesto u dubrovačkom poduzeću Rasadnik. Niti godinu dana kasnije Općina je osnovala Ustanovu za parkove i ukrasno bilje, današnji Vrtlar. Tražili su stručnog čovjeka. Šef Stanice za južne kulture Frano Tabain, najveći naš stručnjak za južno bilje i voće, znao me još kao studenta. Preporučio me jer je znao da sam gradsko dijete i da sam jako zainteresiran. Tako sam izabran za prvog direktora Ustanove za parkove.
To je značilo – graditi tvrtku od temelja?
– Dobio sam zadatak organizirati poduzeće, pokrenuti radove. Već smo imali rasadnik u Gružu. Tada se gruški park već godinu dana radio, a pod nama je bio i Lokrum, odakle sam vadio planike, zelenike i mrče te ih barkom u našem vlasništvu premještao u Gruž po osmišljenom projektu. Onda se počeo graditi bazen u Gružu i zemlju iz tog iskopa smo prenosili u gruški park. Tada smo ušestali već postojeću stazu, posijali i travu da bi bilo lijepo. Ali problem je što tada u gradu nije bilo vode, vrijedile su redukcije, pa je već na ljeto trava usahla. Već prve godine radili smo i park na Komardi. Komardu su preselili u Rijeku dubrovačku, a tamo smo napravili šetnice, dva vrtna polja, skaline, klupe, sve smo pozelenili. Potom smo se uhvatili Graca, gdje nas je dočekala šikara drveća, ruševine zoološkog vrta i gusta visoko izrasla borovina. Moj glavni vrtlar i ja gledali smo stablo po stablo. Birali smo najjače, a tri oko njega skidali, kako bismo stvorili životni prostor. Izgradili smo centralni put gornjom stranom Graca, do piramide vjetrokaza na kraju, oko koje je bila klupa. A između piramide i zoološkog vrta drvena sjenica. U projektu iz 1997. godine sjenica je opet planirana, ali to nikad nije provedeno. To smo isto učinili i na Petci, koju su 1942. godine Talijani zapalili i cijela je izgorjela, kao i Gorica. Tamo je bila stacionirana divizija ‘Murge’, držali su konje, sve je bilo pod barakama. A kad izgori plodna stara šuma, poslije nje gusta borovina nikne kao trava. Tako da sam 1954. i 1955. organizirao skupinu Primoraca koji su palili klačinu da dođu i uklone borove visine do dva i pol metra, a najbolje neka ostave. Jer njima bi Šumarija davala svake godine parcelu koju trebaju pročistiti. Oni su tako dobivali živi klak i odvozili ga trabakulom, a mi smo raskrčili šumu. A kamenja po Petci koliko hoćeš, tako smo se i njega riješili, dobili smo čišću površinu. Napravili smo i drvenu baraku, gdje su živjeli i spavali, jer to je trajalo mjesecima. Nismo dali ni pare, a dobili smo pročišćenu Petku.
Pratili ste sve na terenu, jeste li provodili vrijeme u uredu?
– Ja sam u uredu bio samo kad je trebalo projektirati. Ujutro sam bio na terenu, a popodne crtao. Radilo se odlično, ekipa je bila dobra. Kao upravitelj sam im nastojao dati primjer. Ne da orem i kopam, već da osmišljavam i svugdje budem prisutan. Kao danas Bandić! Ujutro bih u uredu potpisao što treba i odmah na teren. Mi smo u šesdesetim i sedamdesetim godinama sudjelovali u natječajima za izgradnju hotela, radili po tržišnim uvjetima u konkurenciji sa Splićanima i Mostarcima. Ozelenili smo Libertas i Lero. Sjećam se da je za Libertas naša ponuda bila identična ponudi splitskog Jadra, moćne tvrtke. I pitali su što dodatno nudimo. Pustio sam Splićane da ponude što imaju, a ja sam potom ponudio da godinu dana ništa ne moraju platiti. Jer naši fondovi za zajedničku potrošnju su uvijek bili puni, a mi nismo imali velike plaće. Administracija prosjek, a ostali rad po učinku. Iz tih fondova smo plaćali stručne ekskurzije, organizirali tečajeve. Radili smo kao Nijemci, sa osamdeset zaposlenih statistički uvijek u vrhu u Jugoslaviji. Kasnije, u devedesetima, to se sve razgrabilo, a zemlja prodala.
Kad ste otkrili zanimanje i ljubav za dubrovačke povijesne vrtove?
– Istraživanjem dubrovačkih povijesnih vrtova počeo sam se baviti još 1956. godine, kad sam položio stručni ispit. Naš rasadnik je bio u vrtu Gundulićevog ljetnikovca i kroz rad sam sve to spoznao. Drugi rasadnik smo imali na Konalu, u Budislavićevom vrtu iz 16. stoljeća. Postavio sam pitanje: Hoćeš da ti netko iz Zagreba dođe soliti pamet kako su ti vrtovi izgledali ili kako će izgledati? Skupljao sam literaturu, išao sam po terenu. Slobodno vrijeme, vikende i godišnje odmore, proveo sam isključivo baveći se povijesnim vrtovima. Radeći u poduzeću sam i magistrirao na dubrovačkim vrtovima.
Osnovali ste 1982. godine Centar za povijesne vrtove i razvoj krajobraza. Kako ste došli na tu ideju?
– Centar sam osnovao pod pokroviteljstvom Sveučilišta u Zagrebu, s ogromnim materijalom. Dobio sam prostorije u IUC-u i godinu kasnije iz Vrtlara prešao u Centar. I gdje će vrag, zapaljiva granata pogađa IUC i sve mi to izgori. Nakon toga sam dobio teški infarkt. Zbog svega proživljenog u ratno vrijeme. Finuo sam u bolnicu i rekli su mi da jedan od tisuću preživi, a ja sam se uspio rekuperat. Centar sam nakon rata opet pokrenuo, zahvaljujući mojoj dragoj Ivani Burđelez. Znala je što sam sve imao i izgubio, razgovarali smo o tome. Na Novu godinu 1997. godine dobio sam svoj ured, četiri puta manji od starog. Nešto materijala, koji je ostao u mene kući, donio sam u IUC, a od Atlantske plovidbe sam dobio ormare koje sam napunio knjigama i nacrtima. Nakon trideset godina rada doktorskom dizertacijom 1986. godine zaključio sam svoje spoznaje o dubrovačkim povijesnim vrtovima kao urbanistički zaokruženom prostoru. Potom sam 1990. godine Ministarstvu prijavio projekt istraživanja povijesne vrtne zone Pile – Kono, ali je stigao rat i to je stalo.
Što se na kraju dogodilo s Centrom?
– Centar sam napustio 2010. godine jer sam ostao bez sredstava. Prve četiri godine, od 1997. do sredine 2001. godine, Centar sam držao sam. Nitko ništa nije plaćao, tek donacije za stol, ormare, fotoaparat. Rekao sam tadašnjoj pročelnici Niki Sudarević kako ne mogu više. Tražio sam da honoriraju taj rad, zaprijetio sam da ću ga zatvoriti. Onda je Grad sklopio godišnji ugovor sa Sveučilištem u Zagrebu, koji se produživao iz godine u godinu, a kojim se financirao projekt istraživanja, vrt po vrt. Pa sam 2003. godine izdao peču knjige, ‘Vrtni prostori povijesnog predgrađa od Pila do Boninova’. Zatvorio sam Centar nakon sastanka sa Androm Vlahušićem na Sveučilištu. Rekao je da želi Centar koji će se baviti operativnim poslovima, na što sam ja odgovorio: Imate vi Vrtlar za operativne poslove, a za znanstvene nemate. Drugim riječima, hvala lijepa. Tako da sam 1. studenog 2010. godine zatvorio Centar. Kod mene nema ili-ili. Ako netko počne zezati – seli!
Čime se bavite u zadnjih pet godina?
– Radim kod kuće. Spremam dvije knjige! To vam je biti luđak svoje vrste. Ja sam cijelog života u stvari bio veliki optimist. Optimizam me održao na životu. Sa 88 godina radim dvije knjige, to mora biti optimizam! Moji kardiolozi mi se čude da sam ovoliko poživio, 23 godine nakon infarkta. Očuvala me disciplina u prehrani i terapiji, ali isto tako nikad nisam razmišljao da sam bolestan. Uhvate me teški trenuci, ali stanem, pojačam terapiju, legnem i čekam da prođe. Meni je jedina prava terapija bio posao i kretanje, to me održalo.
Iako ste prorijedili svoje javne nastupe, Vaša javna pisma i osvrti i dalje se čitaju. Pamti se osvrt na moguću devastaciju vrta u Gundulićevom ljetnikovcu. Nastavljate upozoravati javnost?
– Dok sam god živ! U tim sam temama stručnjak i izvan Hrvatske. O vrtovima u Dubrovniku apsolutno najviše znam. Znam koja im je vrijednost. Spomenuli ste Gundulićev ljetnikovac. Taj vrt je zemlja, zidovi, stubišta, kolone, vidikovci. To mu je vrtno-arhitektonska struktura. Da bi bio vrt, u tu strukturu dolazi vegetacijska komponenta. Što mislite, da će je priroda napraviti? Vrta bez čovjeka nema. Onog koji ga osmisli, koji ga uredi i onog koji ga održava. Čovjek mora znati reći realno nekome kome to treba dati do znanja. Time kao stručnjak pomažem da odgovorne dovedem k sebi, da im otvorim oči. Od Gundulićevog ljetnikovca napraviti parkiralište, tržnicu, provesti cestu preko tri vrta. To kod mene ne prolazi. Što bi dali Amerikanci da imaju đardine iz 16. stoljeća, iz vremena kad je taj kontinent otkriven? A mi bi uništili blago!?
Država Vam je dodijelila orden, Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za kulturu. Kako gledate na to?
– To odlikovanje iskreno nisam očekivao, ali našli su se ljudi koji su to pokrenuli. Moram reći da mi je moj kolega povodom toga rekao: „Trebali su ti poslati i ispričnicu!“ Od većih priznanja imam dvije nagrade za životno djelo, Dubrovačko-neretvanske županije i stručnu nagradu ULUPUH-a, a 2001. godine sam dobio i Eko-Oscara Ministarstva kulture. Za 20. godišnjicu Centra dobio sam i priznanje Grada Dubrovnika, to mi je Dubravka Šuica dala. Više puta sam bio nominiran za Nagradu Grada Dubrovnika, ali je nisam dobio. Pretpostavljam zato što sam bio partizan. (smijeh)
UNESCO
Vrtovi pod zaštitom
Tek je dio zone vrtnog povijesnog predgrađa ušao pod zaštitu UNESCO-a. Smeta li vam to?
– Drago mi je da su bez velikih informacija i toliko zaštitili, ali mi je žao da nije zahvaćeno cijelo područje. U svojoj sam knjizi točno prikazao povijesnu vrtnu zonu, od Belvederea na istoku do Skočibuhe kao zapadne granice, a na Konalu skroz do Depozita. UNESCO-ve granice objavljene su u poraću, a moja mapa tek 2003. godine.
Stopio dva stoljeća
Projektirao vrt Rektorata
Osmislili ste i projektirali vrt u Rektoratu?
– Osmislio sam ga još 1985., a objavio 2002. godine princip uređenja. To je vrlo komplicirana stvar. Vrt iz 19. stoljeća, porijeklom s kraja 16. stoljeća, a kad je cesta došla napravljeno je ovalno srednje polje. Formirao sam ekipu četvero ljudi, izveli smo arheološka iskopavanja u potrazi za starim zidovima, koje sam našao na mapi đardina iz 1837. godine. Nismo ih našli pa smo ostavili osnovu iz 19. stoljeća, ali smo ostavili i znakove iz 16. stoljeća. Položio sam staze prema starijem izgleda, reminiscencijskom metodom. Sve sam završio sa starom kamenom vazom i strupcem drva, kao nekim kiparskim djelom. Dodane su i polumjesečaste površine, gdje smo postavili klupe. I razlika je u vrsti pijeska, tamnog i bijelog. Vidim da se to drži uredno.