Iduću godinu, 2016., posvećenu našem Parcu Svetom Vlahu, gospar Vedran Alborghetti, njegov do prije dva dana najstariji živući festanjul, ipak nije dočekao.
Gospar Vedro, kako smo ga u điru Gradom zvali, umro je u nedjelju navečer, 27. prosinca, u svom rodnom Dubrovniku, dan po povratku iz Zagreba i nakon teške operacije srca, u svojoj 83 godini.
Godinama neizostavni dio đira Stradunom, Peskarijom, svakim dijelom Grada, desetljećima svjedok i sudionik mnogih važnih događaja, Vedran Alborghetti bio je po svemu što je činio obilježje Grada i jedan od njegovih zadnjih istinskih gospara.
– Puno tog se promijenilo, a opet ‘i nije tako puno!’, reći će jednom zgodom u kafiću pored vrata njegova doma u Dropčevoj. ‘Ovdje sam ko doma! Voli me ova mladost, konobari iz kafića, volim i ja njih, pomognem, učinim im kad me pitaju što god.’
Porijeklom Talijan, ali ne jedan od dubrovačkih Pujiza, već iz okoline Milana, obitelj je preko Zadra došla do Grada, gdje mu se rodio otac Miho zvan Miće, dugo godina znan marangun čeljadi u Gradu. ‘Četiri generacije su nam rođene unutar Zidina, otac, ja, kćer Kate udana Jakšić, njena djeca, moja unučad. Samo je troje praunučadi rođeno van Zidina.’
Gospar Vedran rodio se lijepog, vedrog dana 24. listopada 1933., ispod Minčete, te je tako dobio i ime, rijetko u to doba. Majka mu je iz Primorja, Cvjetković, često se uz osmijeh znao prisjetiti batina koje je od nje dobio kao mulac kad ga je na igralištu Tenis na Buži autom, tada jednim od rijetkih po Gradu, udario znani gospar, meštar od optike, Pero Bogdan. ‘Naletjele kočije s konjima, prepao se konja, pa u trk, na auto! Malo me udarilo, šutio doma, ali otkrilo se, slučajno, pa sam dobio te batine!’
Živjeli su i u Kunićevoj, a onda su, ima tome, doselili u Dropčevu, oženio svoju Maru, s kojom je lani slavio 60 godina braka! ‘Sve se prodaje, neki Rus je kupio naokolo neke stanove, pitali su i mene, ali – ne dam! Neću prodat dok sam živ, a onda djeca nek’ rade što hoće!’
Bio je meštar od dva zanata, prvo brijač, a onda pitur. ‘Soboslikar! Dugo godina u meštra Kalaša, a od 1977. do mirovine, 1992. kućni meštar u hotelu Imperial.’
Prisjećao se rado svih tih godina, posebno sporta, ‘Divlja liga u vaterpolu, igrao sam za Banje, i u nogometu, igrao sam za ekipu Stradun. Igralo se na sve strane, na Tenisu najviše! Puno djece, pun Grad, a ne kao danas!’
S ponosom se sjećao 1992., te godine bio je sa kapetanom Dragom Vojvodićem festanjul! ‘Prvi nakon početka rata! Još je oko nas bio rat, procesija se iz straha nije održala preko Straduna, samo misa u Katedrali, ali stiglo 120 brodova, 12 biskupa, kardinal Kuharić, veličanstveno je bilo!’ Od 1993. ponosno je nosio barjak Sv. Vlaha na procesiji. Od kad je bio u mirovini, pune 23 godine.
Do prošle Feste, kad je srce počelo popuštati. I popustilo, prije dva dana, kad nas je napustio gospar Vedro.
Sprovod gospara Vedrana Alborghettija obavit će se u srijedu 30. prosinca u 15 sati na groblju Boninovo.