Sjećate li se EU pristupnih pregovora koje smo godinama vodili? Sjećate li se koliko su nam na nos nabijali razna mjerila, ljestvice, pragove, standarde koje trebamo ispuniti?
Čuveno poglavlje 23, pravosuđe, istaknuto je valjda zilijun puta kao nešto što treba značajno unaprijediti da stignemo ostatak društva kojem smo se htjeli pridružiti. Gledajući kako se ponaša ova vlada i kako se ponaša prema Bruxellesu i partnerima, jasno je da ni danas nismo ta mjerila sustigli.
I onda je odjednom donesena odluka da će nas primiti. Sva su poglavlja zatvorena, pa i to 23. Shvatili su to suci kao znak da su zadovoljili najviše europske standarde, ugovor je potpisan, a oni vole reći pacta sunt servanda!
Nitko ne smije propitivati njihove odluke, za to postoji žalba višem stupnju. Usudi li se netko eventualno komentirati odluke i negodovati, bilo zbog neznanja, nerazumijevanja ili osjećaja da mu je nanesena šteta, izlaže se riziku da mu Đuro Sessa cinično kaže da drugi put izvoli reći kakvu odluku želi da sud donese.
Problem kod ovakve neprimjerene izjave suca Vrhovnog suda i dubrovačkog učenika jest da su neke presude popraćene vrlo čudnim objašnjenjima, u čudnim postupcima i meni kada čitam te odluke, s vrlo čudno primijenjenom logikom.
Nisam sudac, ali držim da mi logika nije strana. Čini mi se kao da se sudac, koji je takvu odluku donio, tješio gledajući se u zrcalo: pogriješio sam, ali to će ispraviti viši sud. Ako je to točno, a sklon sam vjerovati da nije daleko od istine, onda imamo itekako problema s poglavljem 23.
Naše je pravosuđe donijelo hrpu dvojbenih odluka poput novoustanovljenog ličkog narodnog običaja rukovanja.
Kada ne bi bilo smiješno, bilo bi žalosno.
Rekao mi je nedavno jedan sudac da on radi ‘na TERET’ poreznih obveznika. Sve više shvaćam da se krajnje precizno izrazio…
Zoran Pucarić, PR stručnjak