Na današnji dan, uoči Uskrsa davne 1667., Dubrovnik je nastradao u velikom potresu. Osim što je razorio Grad, potres poznat pod imenom Velika trešnja prouzročio je i znatan ekonomski zastoj u Dubrovačkoj Republici. Nakon potresa, od 6. do 10. travnja u Dubrovniku nije bilo vlasti koja bi njime upravljala, knez je poginuo, a s njime i mnogi pripadnici dubrovačke vlastele. Od sedmorice članova Malog vijeća, preživjela su samo četvorica. Većina stanovništva je pobjegla iz Grada, a dio plemstva se sakrio na Ploče. Došlo je i do pljački privatnih i javnih dobara, kao i dijela državne blagajne. Uza sve nedaće, izbio je i veliki požar.
No već 10. travnja sastala se skupina plemića u Revelinu, a inicijator je bio Luka Zamanja koji je odlučno zastupao ostanak u centru Republike. Uslijedio je strah od Mlečana i Turaka jer se smatralo da bi oni mogli sada navaliti na dubrovački teritorij. Otpočela je diplomatska borba za pribavljanje pomoći od velikih europskih država. Tražila se pomoć u oružju, novcu i žitu, kod pape, Mletaka, te španjolskog i francuskog kralja. Već 11. travnja okupili su se plemići u Velikom vijeću te su odredili da nitko ne smije napustiti područje Republike
Potres koji je pogodio Dubrovnik, dogodio se u nesigurnom političkom trenutku, u doba Drugog kandijskog rata kad su i Mletačka Republika i Osmansko Carstvo pokušavali osvojiti Dubrovnik. Ipak, pomoću velikog truda dubrovačkih diplomatskih predstavnika Grad je uspio sačuvati svoju samostalnost, i obnoviti svoje mire. Katastrofalan potres doveo je Dubrovačku Republiu u kritično razdoblje borbe za opstanak i očuvanje političke neovisnoti. No, 18. stoljeće donijelo je Dubrovniku priliku za gospodarsku obnovu u pomorskoj trgovini te će pod svojom zastavom dočekati Napoleonovo ukinuće 1808. godine.
U Velikoj trešnji 1667. godine poginuo je velik broj žitelja Grada. Prema najnovijim procjenama u potresu je poginulo oko 42 % stanovništva ili nešto manje od 2.000 ljudi, a preživjelo je oko 2.500 stanovnika.