Siječanj je tradicionalno diskografska pustoš u kojoj vrlo izlazi jako malo novih albuma, a i to su uglavnom manji i slabije poznati bandovi koji pokušavaju iskoristiti manjak ponude za što bolju marketinšku pokrivenost. No, ove godine već imamo nekoliko značajnih vrlo kvalitetnih naslova koji su odlučili prkositi običajima i u novu godinu ući punom parom.
Već na sami novogodišnji dan dobili smo odličan novi album ‘Voyeurist’ legendarne metalcore grupe Underoath. Underoath su vrhunac svoje slave dosegnuli početkom milenija na vrhuncu popularnosti kao predvodnici podžanra kršćanskog metalcorea (uz August Burns Red, As I Lay Dying i The Devil Wears Prada), izdaju mega-popularne albume ‘They’re Only Changing Safety’ i ‘Define the Great Line’, no raspadaju se nakon svojeg sedmog albuma ‘Disambiguation’ iz 2010. godine. Pola desetljeća kasnije ponovno se okupljaju i odriču svojih kršćanskih utjecaja te 2018. objavljuju odličan povratnički album ‘Erase Me’.
Za nastavak njihove priče ovaj put morali smo čekati samo četiri godine, no ‘Voyeurist’ to definitivno opravdava sa svojih deset izvrsnih stvari. Početna stvar ‘Damn Excuses’ najžešća je stvar u njihovom modernom postojanju, na koju se nadovezuje ‘Hallelujah’ koja žudi za izvođenjem na dugo iščekivanim ljetnim festivalima. ‘(No Oasis)’ ubacuje nas u potpuno oprečno raspoloženje sa svojom laganom ambijentalnom atmosferom, a vrhunac svoje metalcore prošlosti dosižu s ‘We’re All Gonna Die’. Na albumu se kao gost pojavljuje i ultra-popularni scream-rapper Ghostemane sa pjesmom ‘Cycle’, dok sedam-minutna odjavna stvar ‘Pneumonia’ više nalikuje art-popu osamdesetih ili nekoj vrsti modernog post-rocka. Odlična mješavina žestokog i eksperimentalnog zvuka savršena je premijera ove nove godine.
Sljedeći album poslušao sam jedino iz razloga što ga je izdala diskografska kuća Deathwish, u vlasništvu J. Bannona. Kako iznimno cijenim njegov rad u Convergeu, odlučio sam poslušati Chastity, iako na prvi volej to ime više zvuči kao neka polu-profesionalna striptizeta, ili barem kao neka osrednje talentirana R&B pjevačica koja je dogurala najdalje do četvrtfinala televizijskog talent spektakla. No to je zapravo pseudonim rockera Brandona Williamsa koji je zajedno sa Stefanom Babcockom iz PUP-a i Dallasom Greenom iz Alexisonfire napravio vrhunski rock/grunge/shoegaze album ‘Suffer Summer’. Zanimljiv i prepun stilskih varijacija – power-pop (‘Dying To Live’, ‘Smiling’), radio-punka (‘Pummeling’), indie-folka (‘Vicious Circle’), homagea Pumpkinsima (‘Overstimulate’) pa sve do meni najdražih indie-rock pjesama (‘Somersault’ i ‘When You Go Home I Withdrawal’) – ovaj album pružit će slušateljima željnih kvalitetnog rocka brojna preslušavanja ovih deset zaraznih stvari.
Proteklu godinu obilježila je polagana revitalizacija emo i screamo zvuka, a moja osobna zaljubljenost u žestoke ženske vokale realizirala se kroz odlične albume Venom Prison, Code Orange, Pupil Slicer i Seeyouspacecowboy (u što ste se mogli uvjeriti u prethodnim edicijama ove kolumne). Šećer na kraju kolumne, a na samom početku godine je album ‘fawn’ američkog eksperimentalnog screamo banda Foxtails. Njihov četvrti studijski album je meni i najdraži, zvukovno pozicioniran negdje na pola puta od La Dispute do Sonic Youtha, gdje Megan Cadena-Fernandez na trenutke neodoljivo podsjeća na Kim Gordon (posebno na ‘star-crossed’ i ‘life is a death scene, princess’).
Novi član banda je violinist Jared Schmidt, koji svojom svirkom unosi dodatnu eksperimentalnu i pomalo uznemirujuću notu. Prva polovica albuma sastoji se od šest brzopoteznih (relativno promatrajući pod screamo lupom) stvari od kojih izdvajam ‘ataque de nervios’, dok druga polovica albuma sadrži uglavnom četiri- i pet-minutne stvari poput prve singlice ‘space orphan’ i odličnog odjavnog dvojca ‘la belle indifference’ i ‘paper tiger’.
U ova kratka dva tjedna na početku godine tako imamo već nekoliko albuma koji zaslužuju svoje mjesto u godišnjoj rotaciji, a sudeći po prvim lastama, ovo je savršena godina za posvetiti se malo više metalcore i screamo žanrovima, a za očekivati je i više spomena ovakve glazbe u retcima ove kolumne.
Foto Fearless Records