Slušni aparat

Leteći novogodišnji start

Siječanj je tradicionalno disko­grafska pustoš u kojoj vrlo izlazi jako malo novih albuma, a i to su uglavnom manji i slabije poznati bandovi koji pokušavaju iskoristiti manjak ponude za što bolju marketinšku pokrivenost. No, ove godine već imamo nekoliko značajnih vrlo kvalitetnih naslova koji su odlučili prkositi običajima i u novu godinu ući punom parom.

Već na sami novogodišnji dan dobili smo odličan novi album ‘Voyeurist’ legendarne metalcore grupe Unde­roath. Underoath su vrhunac svoje slave dosegnuli početkom milenija na vrhuncu popularnosti kao predvod­nici podžanra kršćanskog metalco­rea (uz August Burns Red, As I Lay Dying i The Devil Wears Prada), izdaju mega-popularne albume ‘They’re Only Changing Safety’ i ‘Define the Great Line’, no raspadaju se nakon svojeg sedmog albuma ‘Disambiguation’ iz 2010. godine. Pola desetljeća kasnije ponovno se okupljaju i odriču svo­jih kršćanskih utjecaja te 2018. objav­ljuju odličan povratnički album ‘Erase Me’.

Za nastavak njihove priče ovaj put morali smo čekati samo četiri godine, no ‘Voyeurist’ to definitivno opravdava sa svojih deset izvrsnih stvari. Početna stvar ‘Damn Excuses’ najžešća je stvar u njihovom modernom postojanju, na koju se nadovezuje ‘Hallelujah’ koja žudi za izvođenjem na dugo iščekiva­nim ljetnim festivalima. ‘(No Oasis)’ ubacuje nas u potpuno oprečno ras­položenje sa svojom laganom ambi­jentalnom atmosferom, a vrhunac svoje metalcore prošlosti dosižu s ‘We’re All Gonna Die’. Na albumu se kao gost pojavljuje i ultra-popularni scream-rapper Ghostemane sa pje­smom ‘Cycle’, dok sedam-minutna odjavna stvar ‘Pneumonia’ više nali­kuje art-popu osamdesetih ili nekoj vrsti modernog post-rocka. Odlična mješavina žestokog i eksperimental­nog zvuka savršena je premijera ove nove godine.

Sljedeći album poslušao sam jedino iz razloga što ga je izdala diskograf­ska kuća Deathwish, u vlasništvu J. Bannona. Kako iznimno cijenim nje­gov rad u Convergeu, odlučio sam poslušati Chastity, iako na prvi volej to ime više zvuči kao neka polu-profe­sionalna striptizeta, ili barem kao neka osrednje talentirana R&B pjevačica koja je dogurala najdalje do četvrtfinala televizijskog talent spektakla. No to je zapravo pseudonim rockera Brandona Williamsa koji je zajedno sa Stefanom Babcockom iz PUP-a i Dallasom Gree­nom iz Alexisonfire napravio vrhunski rock/grunge/shoegaze album ‘Suffer Summer’. Zanimljiv i prepun stilskih varijacija – power-pop (‘Dying To Live’, ‘Smiling’), radio-punka (‘Pummeling’), indie-folka (‘Vicious Circle’), homagea Pumpkinsima (‘Overstimulate’) pa sve do meni najdražih indie-rock pjesama (‘Somersault’ i ‘When You Go Home I Withdrawal’) – ovaj album pružit će slušateljima željnih kvalitetnog rocka brojna preslušavanja ovih deset zara­znih stvari.

Proteklu godinu obilježila je pola­gana revitalizacija emo i screamo zvuka, a moja osobna zaljubljenost u žestoke ženske vokale realizirala se kroz odlične albume Venom Prison, Code Orange, Pupil Slicer i Seeyouspa­cecowboy (u što ste se mogli uvjeriti u prethodnim edicijama ove kolumne). Šećer na kraju kolumne, a na samom početku godine je album ‘fawn’ ame­ričkog eksperimentalnog screamo banda Foxtails. Njihov četvrti stu­dijski album je meni i najdraži, zvu­kovno pozicioniran negdje na pola puta od La Dispute do Sonic Youtha, gdje Megan Cadena-Fernandez na tre­nutke neodoljivo podsjeća na Kim Gor­don (posebno na ‘star-crossed’ i ‘life is a death scene, princess’).

Novi član banda je violinist Jared Schmidt, koji svojom svirkom unosi dodatnu ekspe­rimentalnu i pomalo uznemirujuću notu. Prva polovica albuma sastoji se od šest brzopoteznih (relativno proma­trajući pod screamo lupom) stvari od kojih izdvajam ‘ataque de nervios’, dok druga polovica albuma sadrži uglav­nom četiri- i pet-minutne stvari poput prve singlice ‘space orphan’ i odličnog odjavnog dvojca ‘la belle indifference’ i ‘paper tiger’.

U ova kratka dva tjedna na početku godine tako imamo već nekoliko albuma koji zaslužuju svoje mjesto u godišnjoj rotaciji, a sudeći po prvim lastama, ovo je savršena godina za posvetiti se malo više metalcore i screamo žanrovima, a za očekivati je i više spomena ovakve glazbe u retcima ove kolumne.

Foto Fearless Records

Pročitajte još

Ja sam mislio na Detroit s Berlincima

Petar Ipšić

Zdravlje je pola zdravlja

Ivan Jelčić

A sada nešto sasvim drukčije…

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija