Ivo Grbić svakako spada među najveće dubrovačke likovne umjetnike.
Zaluženo, jer se bez sumnje može nazvati sveprisutnim u kulturnom, ali i društvenom životu Grada. Njegov lik Svetog Vlaha krasi službenu zastavu grada Dubrovnika, a grb Grada Dubrovnika također je njegovo djelo. Linđovci su prošle godine veliku obljetnicu slavili vijoreći zastavu upravo s njegovim vizualnim rješenjem, a njegova djela krase brojne dubrovačke insitutucije, ali i kuće dubrovačke čeljadi. Ovdje treba stati, nepravedno bi nešto zaboravili.
Povodom njegove izložbe posvećene Svetom Vlahu u atriju Palače Sponza 25. siječnja Grbić u razgovoru za DuList otvoreno progovara o svom životu u Gradu i sjećanju na neke davne Feste, osobnoj tragediji koju je preživio na Svetog Nikolu 1991. godine, desetgodišnjem prognanstvu po dubrovačkim hotelima, kao i životu danas, sa svim svojim dobrim i lošim stranama.
Najranija sjećanja iz djetinjstva su Vam vezana i za Festu. Jeste li ikad ta sjećanja pokušali prenijeti na platno?
Ta sjećanja su još uvijek živa, imao sam devet godina kad me majka odvela na Festu. Nisam nikad pokušao to naslikati, u nedostatku podataka, jer je bilo teško naći lik kanonika Taljerana, bana Šubašića.
Na Festi redovito sudjelujete sa svojim barjakom. Kakav je osjećaj?
Napravio sam ga 1995., a s njim sudjelujem od 1996. godine. Ne samo u procesiji, već i u razvijanju ispred Svetog Vlaha, Gospe, na Gorici, na Pilama. To je pravo natjecanje, gdje mužika intonava ritam, a pucaju trombunjeri. Onda vam svi čiče, plješću. Sad ili nikad! Izvij ga Pero! Izvij ga Mato! Ako Bog da zdravlja, ako budem u forci, bit će veselja i ove godine. Važno je da smo svi veseli taj dan. U tome je bit, jer Festa nije samo crkovna svečanost, već općenarodno veselje. Samo onaj tko je vezan za postelju neće doći na Festu.
Rođeni ste u Gradu 1931. godine, ali ste porijeklom iz Župe?
Otac se rodio u Gradu, ali je podrijetlom iz Župe. U šumi na putu za Brgat su dvije stare napuštene kućice. Nemam ništa naslijeđeno, jer je otac to prodao u mladosti. Ali uvijek ostaje čežnja ‘da mi je imat svoju maslinu, svoj čempres ili bor’, pa nekom kazati ‘ja sjedim na svome’. Korijeni su se izgubili. Majka mi je Zvjerković iz sela Doli u Primorju. U socijalizmu ako si imao bokun zemlje nisi mogao imati dječji dodatak, koji je bio značajan. Onda se majka odrekla svog dijela zemlje. Tako da nemam danas ništa ni na istoku ni na zapadu, tek moj stan od 72 metra četvorna. Trebao sam dobiti stotinu, ali znate kako je. Velika ljubav prestaje kad se upletu materijalni interesi.
Gdje ste tada živjeli?
Kad sam se rodio živjeli smo na Trećem Konalu, pored Depozita. Kad je otac dobio mjesto podvornika u osnovnoj školi u Gradu preselili smo se u kućicu gdje je danas Dom Marina Držića, tada u vlasništvu Konavoke Kate Alamat. Na Širokoj ulici, tada bez struje i vode. Morali smo čekati da sestra i ja završimo školu i uhvatimo službu kako bismo roditeljima uveli struju i vodu. Učiteljsku školu sam završio pod petroljačom, u polutmici. Danas moja djeca i unuci to ne mogu ni shvatiti.
Godine 1951. ste se upisali na Akademiju, a diplomirali 1956. godine. Potom je uslijedio dvogodišnji postdiplomski studij. Kako je izgledao prvi povratak kući?
Odslužio sam vojsku i vratio se u Grad. Kako nisam bio u Partiji za mene nije bilo mjesta koje bi me čekalo, a oni koju su predavali u školama imali su slabije kvalifikacije od mene. Ipak, Bog mi je dao talent pa sam bio kadar sve raditi. Za potrebe Grada, Ljetnih igara, turizma. Imao sam dobre veze i u Zagrebu dobio posao na Školi primijenjene umjetnosti. U metropoli sam živio i radio 22 godine, dok se 1983. godine nisam rastavio i vratio kući roditeljima.
Kad ste preselili u kuću na kantunu Široke i Ulice od Puča?
Selidba se dogodila mojom zaslugom. Uspio sam postići dogovor u Općini, ako će mala kuća biti Muzej Marina Držića, onda bi obitelj trebalo preseliti u prvi slobodan stan. Zapravo je u planu bila selidba u nove zgrade u Lapadu, ali su se roditelji tome usprotivili. ‘Tko će živjeti u Lapadu, nema mi Male braće i Gospe’, govorila je majka, dok je otac kazao ‘Nema mi Široke ni „Garišta“!’, lokala u kojem se susretao sa svojim prijateljima. Onda smo tražili neki stan u zidinama. Bio je praznik, 29. studenoga, i iz Zagreba sam došao u Dubrovnik. Susreo sam jednog znanca i slučajno saznao da je umrla jedna stara učiteljica koja je živjela u općinskom stanu. Požurio sam u Općinu, ali sam s molbom zakasnio pola sata. Zamolio sam općinskog pravnika Karmela Lulića da mi sastavi molbu i ipak preda. Idući dan je komisija pozitivno odlučila, ali smo čekali još mjesec dana za žalbe. Jer su drugi kandidati bili dr. Cvijeto Job, dirigent Anton Nanut, jedan ‘milicioner’… Žalbe nisu usvojene i trebalo je brzo ući u zapušten stan. Rekao sam ocu da tamo prespava da ne bi tko ušao u međuvremenu. On je tu bio mjesec dana dok nismo uredili da se može stati.
Godine 1983. uslijedio je drugi povratak kući. Kako je to izgledalo?
Imao sam podršku Fratara Crnijeh, kojima je na čelu tada bio gvardijan Mato Polonio s Krka. Kako je on bio ljubitelj likovne umjetnosti, svojevrsni kolekcionar, ponudio mi je dvije kamare u gornjem klaustru Male braće. Tamo su me Franjevci trpjeli 16 godina.
Ta odluka bila je ključna da su brojna Vaša djela ostala pošteđena uništenja 1991. godine?
Bila je to Božja volja. U Franjevaca je također palo puno granata, preko 50, ali nijedna zapaljiva. Tamo sam sačuvao dobar dio djela. Iskreno, mislio sam da će me tamo ostaviti trajno, ali nisam obukao habit. U vremenu obnove klaustra rečeno mi je da selim. Od tada, 2002. godine, više nemam atelijera. Iste godine mi je obnovljena kuća, nakon 11 godina prognaničkog života u pet hotela. Najprije Lapad pa Imperijal, onda Palace, Tirena pa Vis 2. Seliš iz jednog u drugi, prtiš što imaš u kuferu i na škini. Ipak, to je bilo mojih deset najproduktivnijih godina, baš zato što sam kod Franjevaca imao atelijer. Od hotela do atelijera sam išao i pod granatama!
Je li ta najkreativnija faza nastala iz prkosa nakon preživljene tragedije?
Htio sam nadoknaditi što sam izgubio. Ne mogu se uopće sjetiti što sam sve imao! Znam da sam imao veliku biblioteku s preko dvije tisuće naslova stručne literature, koju sam počeo formirati još 1949. godine, još ni Preparandiju nisam završio. Prepun zid sobe, od poda do vrha. To mi je sve izgorjelo. Sjećam se da mi je dan nakon tragedije književnik Jerinić primijetio u kantunu spaljene kuće uredno posložene knjige, čak se na hrptu mogao pročitati naslov. Ja sam se nasmijao, taknuo ih, pretvorile su se u pepeo. Ostanete bez riječi. Oči su zasuzile. Nema više biblioteke, nijedne knjige. Tko će to više vratiti, sve je to ostalo u memoriji. Sjećam se da sam iza kauča imao nekoliko mapa s portretima. Sjećam se lica jedne mlade i prelijepe Dankinje koja je u Grad došla s majkom, mogla bi biti model. Pa jedna Amerikanka iz bogate židovske obitelji Shapiro. Pa druga Amerikanka koja je došla u Dubrovnik, a muž joj je freško umro i mislila je da ćemo biti zajedno.
Majstor ste portreta. Volite li više portretirati žene ili muškarce? Postoji li neki tajni motiv pri odabiru?
Ljudi to tako dijele, ali je pravo pitanje je li fizionomija osobe interesantna. Naravno da je druga komponenta sviđa li vam se ta osoba kao figura. Suvišno je pitanje je li mi to bio motiv.
Kakav je osjećaj kad jedan dan imate sve, a drugi dan shvatite da više nemate ništa?
Nismo mogli vjerovati da će netko tako temeljito rušiti Grad. Tih ratnih dana 1991. godine u kući smo bili majka, sestra i ja. Uredili smo špajzu bez prozora kao sklonište, stavili štramac, deke, kušine. Sjećam se da sam sa šufita vidio krov Muzeja Rupe, gdje je pala jedna od prvih granata. Trčao sam na ulicu skupiti još uvijek vruće gelere, kao sjećanje na taj događaj, misleći da je to početak i kraj. Potom je druga granata pala u blizini Sinagoge. Bio je to tek početak. Dan uoči Svetog Nikole, na koncertu u čast Mozartu u Muzičkoj školi, čuli smo jaki zvuk gusle s Bosanke. Kontra-koncert. Navečer sam sa sestrom htio izraditi ukras za božićno drvce u Sponzi, ali sjećam se da mi se nikako nije dalo raditi. Kao neki predosjećaj. Ujutro rano oko 5.30 sati čujemo kako u daljini gruhaju granate. Zvuk sve češći, bliži, jasniji. Išao sam javiti 88-godišnjoj majci da se ustane, ali sam je našao u kuhinji kako kuha čaj. Sklonili smo se u špajzu. Taj dan je bio vjetrovit, a nebo poluoblačno. S funjestre sam gledao križ na Srđu, a oko njega dim. Dim, dim, dim. Odjeci granata. Kad se dim razišao, vidio sam kako je od križa ostao sam ‘patrljak’. Viknuo sam: nema našeg križa, ovo zvuči na zlo! Vratim se u špajzu, ali vrag mi opet nije dao mira pa sam opet otvorio persijane. Jedna je gruhnula kod Ljetnih igara. Sad smo mi na redu, rekao sam. Jer granatiranje je išlo odozgo, niz zidine. Niti deset minuta kasnije granata je gruhnula iznad nas, na granicu sa susjednom Mjesnom zajednicom. Stisli smo se, pokrili se dekama. Nakon 5 ili 6 minuta pala je sljedeća, na naš dimnjak. Pa treća, nama iznad glava. Šutnja. Tišina. Čuli smo kako se u visokom potkrovlju, gdje smo imali veliko ognjište, nešto miče. Pala neka gambela, boca. A znamo da gore nema nikoga. Pošao sam provjeriti, stigao do vrha skale za šufit. Vidio sam plamene jezike kako sukljaju iz gornjeg dijela vrata. A ja brzo u banju, gdje smo imali punu kadu vode kišnice. Zalijem vatru jednom brokom vode, uzmem drugu pa treću. Sedam broka vode sam bacio, ispraznio kadu, ali se nije moglo gasiti jer je bila riječ o fosforu. Prešao sam u drugu sobu, gdje su bile još dvije rezervne broke vode. Kad sam došao na vrh skala, već je trećina vrata izgorjela. Kroz vrata i plamene jezike vidim veliku bužu na krovu i tračak plavog neba. Fantastičan prizor za slikara. Jednog dana bih tu senzaciju mogao naslikati. Bacio sam zadnju broku vode, počeo sam se daviti od dima, i pomislim: adio moj šufet. Vratio sam se u špajzu i kao soldat zapovjedio mami i sestri: Dvije deke preko glave i bjež’mo! Stavio sam romjenču na glavu, zgrabio majku ispod pazuha, više sam je nosio nego što je hodala. Viknuo sam susjedi Jasni Obad da nas primi. Otvorila nam je vrata. Vratim se natrag, u portunu nađem sestru s bursinom i dvije deke. Sjetim se da su mi dokumenti ostali gore. Trčim na drugi kat, u sobu gdje sam imao dvije identične komode. Padne mi na pamet: treća ladica odozgo! Zgrabio sam fasciklu, nisam gledao što je u njoj. Dvije diplome i školske svjedodžbe. Spustim se dole, a sestra mi kaže: ostale mi crevje u kuhinji! Tipično ženska reakcija! Opet trči gore, traži crevje. I nađem neke natikače ispod stola, stavim ih u špag. Potom sam dohvatio aparat za gašenje te plinsku bocu, s kojom smo iduća dva dana kuhali kod susjede. Rekao sam sestri da se pokrije po glavi i pretrči u susjede. Spotakla se i pala nasred ulice, a ja za njom kao kapetan u vojsci: ‘Diž’se! Diž’se! Odmah!’ Ostao sam sam u portunu. Kad ću ja izaći? Što učiniti? Kleknuo sam na skale i rekao: Bože, ti odluči, hoću li brojati do 14 ili 18! Kad sam izbrojao 18 pretrčao sam. Dođem na vrata susjede. Oni stoje, svi smo bili u redu. Opet kleknem na pod. ‘Bože, pa mi nismo ni ranjeni, ni ogrebeni!’. Kuća gori i dalje. U susjede smo ostali spavati dvije noći. Prvu noć smo gledali kako kuća dogorjeva. Susjedi su u prizemlju imali gustjernu punu pitke vode. Susjed Tonči Obad imao je više praznih boca. Ulijevali smo u njih vodu i bacali na goruću kuću. K’o da čiketaš u more, dječja igra, potez očajnika. Kad je pofalilo boca iziđem iz kuće, a prva kuća do Obadove bila je od Sršena, koji je prodavao mljetsko vino. Vrata širom otvorena, utrčim u mrak, spotaknem se za osobu koja je čučala u kantunu. Gospođa Sršen me uputila u kuhinju po prazne boce. Ne znam kako sam ih nosio. Nastavili smo cijelu noć puniti boce i bacati na kuću. Tješili smo se da nešto možemo učiniti. Legli smo u postelju šporki, čađavi, nikakvi. Nakon tri noći kod susjede, prešli smo u Hotel Lapad. Tada kreće moja prognanička odiseja. Tko je mogao misliti da ću deset godina biti po hotelima. Zanimljivo, već u siječnju sam bio na skupnoj izložbi u foajeu HNK u Zagrebu, sa slikom Straduna u plamenu.
Kako je nastala fotografija s romjenčom na glavi?
Ta je fotografija napravljena na Svetog Nikolu popodne oko 15.20 sati. Vatrogasci su došli na kuću tek oko 16.20, jer nisu imali vode. Crpili su more iz Porta, gasili su palaču Ljetnih igara. Za moju kuću nije bilo nade. Izašao sam na ulicu, vidjeti što se zbiva. U jednom trenu mi je pristupila nepoznata muška osoba, kasnije sam saznao da je to bio Miše Galjuf. Zamolio sam ga da me fotografira s podignutom figom. U tom trenu poziranja jedna granata je pala u blizini, ali su nas geleri promašili. Miše je procjenio da od slike neće biti ništa. Sklonili smo se kod susjede Keti Marinović. Onda je gruhnula granaturina ispred crkve Domino. Sestra nije znala što je sa mnom, zazivala je moje ime. Viknuo sam joj da sam živ. Znate, svaki stradalnik ima svoju priču. Možda nema umijeće prepričati ga kao što sam ja vama. Ne volim se toga sjećati, rasplačem se svaki put, baš kao i sada.
Na zgarištu svoje kuće nekoliko dana nakon Svetog Nikole naišli ste na nepoznatog gosta?
Kad se kuća u požaru urušila, dio se prosuo i na ulicu, i ljudi su po tom hodali. Kad me spazio nastavio je kopati, željeznu konstrukciju sestrine Singerice. Zaderao sam se: ‘Gosparu, pa što tu činite? Budite ljubazni i maknite se! Sve to tu je moje. Opalit ću vas komadom željeza po glavi!’ Otišao je, ali nakon nekoliko dana sam vidio da Singerice više nije bilo. Tako je bilo i sa svim drugim ostacima. Što nije ukradeno, velik dio je žurno odnesen kao šut. Tek dio plave keramike sam uspio spasiti, sastaviti, sačuvati. Neke ostatke imam po kutijama, jednog dana ću ih sastaviti. Inače, otvori u kuću nisu bili uopće zagrađeni. Tek na moju intervenciju u ministarstvu zakucani su daskama, tri mjeseca kasnije!
Je li Vam činjenica da Vam je atelijer ostao netaknut dala određeni mir?
Apsolutno. Ali ima tu i prkosa. I danas, kad mi dođu iz zemalja koje su nas napale, ponosno i bez okolišanja im u oči kažem što je bilo. Odmah ja vidim tko izložbu o ratnom stradanju čita gore, a tko dole. Jedni su mi rekli da bi voljeli da ne piše da su Crnogorci napali Dubrovnik. Voljeli biste što je nemoguće, jeste li pitali stričeve što su radili, odgovorio sam im. One se tad nisu rodile, ne snose nikakvu odgovornost, ne mogu njih kriviti. Ali neka pitaju tko je bio dobrovoljac u osvajanju i rušenju tuđeg.
O svojim teškim iskustvima svjedočili ste i u Haagu?
Bilo je i onih koji su se bojali, nisu htjeli ići. A ja dapače. U sudnici sam se susreo s tim generalom Strugarom. Bio je pognute glave, gledao je u zemlju, nije me gledao u oči. Za sve što je učinio osuđen je na osam godina, a u pritvoru je proveo tri godine. Čuo sam kako su ga nakon odsluženja kazne dočekali kao heroja. Pa koji je to narod?!
Jeste li očekivali toliko značajan učinak Vaše ulične izložbe o osobnom ratnom stradanju? Gosti grada redovito se zadrže pred Vašom kućom.
Ja sam još 1993. godine imao izložbu u spaljenoj kući, koja je odjeknula u svijetu. Ova izložba je postavljena prije 13 godina. Obnavljala se, popunjala. I dok sam živ ona će stajati. Iako čujem glasove zašto još držim izložbu. Pomogne mi i Grad i na toj brizi se zahvaljujem.
U prizemlju imate svoj mali izložbeni prostor?
Zapravo u cijelo prizemlje ulazi i Pošta, koja se nakon rata uselila. Od cijelog prizemlja ostao mi je samo portun, u kojem nastojim biti maksimalno angažiran. Ali kako su tri vlasnika kuće, pretenđaju da im pripadne dio zajedničkog prostora. Zasad nisam dobio primjedbu ili zahtjev da se od tamo iselim.
Kako danas živite, nakon svega što ste prošli i s 85 godina na leđima?
Radim dalje. Tridesetak slika koje imam ne bih želio prodati, jer imam dvoje djece i petero unučadi. Neka ostane njima kad nono parti Svetom Petru, ali Sveti Petar mi je senj’o da još atelijer ‘gore’ nije gotov i da se ne žurim.
Kad se danas osvrnete na svoj život, jeste li nešto propustili učiniti?
Nema čovjeka koji nešto nije propustio ili da mu se želja nije ostvarila. Vjerujem da me Bog čuje kad kažem: Samo mi daj snage. Onda ću ja smoći snage da radim, budem koristan zajednici. Jer ako ste bolesni nemate volje, gubi se želja, pati sve ostalo. Zdravlje je ključno. Ma tko je lišo? Tko je potpuno zdrav? Imam i ja ozbiljnih mača, ali svojim raspoloženjem ne djelujem kao bolesnik. Da ne ulazim u detalje. U ovim godinama što vam drugo muško može reći…
Žalite li danas za nečim posebno?
Žao mi je biblioteke koja je izgorjela, jer je bilo knjiga s posvetama, fantastičnih izdanja stručne literature. Mene su znali zazvati iz knjižare kad bi što stiglo. Što god sam zarađivao sve je išlo u knjige. A ja nisam bio imućan. Kad bih došao u knjižaru, odmah bi mi rekli da su prve tri police za Vanju Radauša. Imao sam, na primjer, 103 Rizzolijeve knjige, debelih korica, sa sustavnim prikazom snačajnih autora. Nisam nikad kasnije našao takve knjige.
Očeva odluka
Zaljubljen u brodove
Ja sam 1973. godine prvi nacrtao dubrovačke brodove, prema podacima koje mi je dao dugogodišnji ravnatelj Pomorskog muzeja Jozo Luetić. Rekao mi je kako nije mogao naći nijedan crtež broda, osim jednog na zidu Muzeja Rupe. Dao mi je tek opise, ja sam to nacrtao, pa smo zajedno napravili još neke manje improvizacije. Bio sam zaljubljenik u brodove, htio sam ići u Nautiku. Majka mi nije dala. Rekla je da nema drugog sina nego mene i da ne želi da se utopim. Otac je rekao: Imaš sestrine knjige, idi u Preparandiju. Samo je to rekao. Tako je i bilo. On me hranio.
‘Svetom Vlahu u čast’
Sva moja sanjarenja
Što možemo očekivati od izložbe u palači Sponza 25. siječnja?
Izložba istog naslova, koju sam održao 2010. godine, bila je postavljena u mojoj kući, dok će ova biti kompletirana. Želim prikazati javnosti sva moja sanjarenja o Svetom Vlahu. Riječ je o 116 reprodukcija, od čega tek dvije ili tri crno-bijele. Izložbu će pratiti i katalog na 72 stranice. Kad su u pitanju moje godine, za oproštaj treba napraviti što možeš bolje. Neću više toliko raditi da bih prikazao nove stvari. Teško je smoći snage za početi nešto iznova, premda i danas slikam kad skupim snage. Nikad nisam slikao svaki dan, tek kad me ‘uhvati’.