Mladi sudac, 24-godišnji Ivan Matijević, zvijezda je ovogodišnje Divlje lige. Iako mlad, za sebe će reći da je dugo u sportu. Pa, više od desetljeća. U brzinskom ‘post Divlja liga’ razgovoru, s Ivanom smo pričali o ovom spektakularnom natjecanju dubrovačkih kupališta, ali i bolje upoznali mladog simpatičnog suca.
—Otkad sam u sportu? Uh, davno je to bilo, počeo sam kao i sva djeca u Dubrovniku – plivanje i vaterpolo. S plivanjem sam krenuo tamo negdje u prvom, drugom osnovne. Nije išlo (smijeh). Više od desetljeća sam, dakle, u bazenu, ali mislim da je to nekako normalan put za dijete u Dubrovniku – ili je bazen ili je Linđo. Dakle, plivanje nije išlo, ali vaterpolo jest. Prebacio sam se u sedmom, osmom razredu i tu je krenula moja vaterpolska priča, sada u sudačkom smislu – ističe Matijević.
Presudni ‘Tomo’
Pitamo ga kad je prvi put sudio, onako, ‘zauprave’? Po pravilima Hrvatskog vateprolskog saveza možeš položiti sudački ispit tek s 18 godina, tako da sam položio na Tomo Tournamentu ođe u gradu. Bilo je to 2016. godine – priča nam o svom ‘službenom’ skoku i pojašnjava kako se taj ispit sastoji od pismenog, odnosno teorijskog dijela te praktičnog, gdje se sudi utakmica mlađih kategorija na nekom turniru, u njegovom slučaju na legendarnom ‘Tomu’. Dijeli za DuList i jednu zgodnu ‘crticu’.
—Polagali smo nas trojica, odnosno polagao sam zajedno s dvojicom koji su ove nedjelje igrali u finalu, Cvijetom Radovićem i Matom Miloslavićem. Zamislite, ja sudim, a njih dvojica igraju jedan protiv drugoga! – smije se. Sudfio je on i 2019., ali ovu je Divlju ligu ‘lavovski’ odradio.
—Kao što uvijek pomažemo Tončiju, tako smo i te 2019. godine, kolega Vlaho Ljubić i ja. Sudili smo utakmice grupnog dijela natjecanja, onda je došao moj prezimenjak iz Zagreba i sudio dalje iz četvrtfinala. Tako je trebalo biti i ovo ljeto, međutim… Trebao je doći kolega iz Splita, no bio je spriječen. Uslijedilo je Tončijevo pitanje mogu li nastaviti. I eto, jesam! Ustvari, odvažio sam se – kaže nam mladić koji je cijelu Divlju ligu ‘prenio na svojim leđima’ kako kaže Tonči Vlašić.
Velika pauza i Divlja liga
—Nama iz Dubrovnika teško je suditi Divlju ligu. Izrazito je emocionalno, a od primjerice jučerašnjih dvadeset igrača, znao sam ih – što bolje, što lošije – njih 15. I onda je teško suditi, a netko će ti reć: ‘A, ovaj ti je prijatelj!’ A mi ne gledamo emocije, već samo plave ili bijele kapice u moru ili bazenu.
—Ma s lica svih se moglo iščitati kako je nedostajala Divlja liga. Naš sudački posao bazira se ipak na natjecanja pod HVS-om, sudim i Prvu ligu, dječja prvenstva i sve se to održavalo, time nije niti nedostajalo. Ali Divlja liga… A što da vam rečem, ljeto bez Divlje lige u Gradu – nije potpuno – kaže. Iza njega je vrhunski odrađen težak zadatak.
— Lakše je suditi Prvu ligu nego Divlju ligu. U ‘Prvoj’ imaš uvjete, kad nekome daš crveni karton, on mora napustiti teren, a na Divljoj ligi nemaš tu ‘opciju’. Sudio sam bez karona jer to ovdje jednostavno ne postoji! Ma lakše je suditi Olimpijske igre nego Divlju ligu. Tamo imaš kolegu prekoputa, u dvojicu je lakše, a ovdje si sam pred 14 igrača! – zaključuje Ivan Matijević, mladi dubrovački uspješni sudac.