Travanj je mjesec u kojem sa zanimanjem pratimo početak turističke sezone, ali i jednim uhom osluškujemo što će novoga učiniti Vlada u Zagrebu, nadajući se da će to imati što manje štete na turizam, jedinu granu od koje zaista živimo.
Opći je dojam kako se Vlada baš i ne snalazi, porezi se najavljuju pa odgađaju, ulaganja nema, ekonomske brojke su nam u crvenom iz kvartala u kvartal.
O zamršenoj situaciji u ekonomiji, porezima, prekomjernom deficitu i dojmovima nakon prve godine članstva u Europskoj uniji razgovorarali smo s predavačem na Sveučilištu u Dubrovniku, mr. sc. Ivanom Jelčićem.
Britanski tjednik The Economist našu ekonomiju svrstao je među deset najgorih u svijetu. Premijer Milanović ne drži previše do takvih ocjena. Koliko su one utemeljene?
– Ne može se ta ocjena baš doslovno shvatiti, jer nismo u rangu siromašnih zemalja trećeg i četvrtog svijeta. Ocjenjivači su kao jedan od parametara u ocjenu vjerojatno uvrstili očekivanja od ekonomije. Od Hrvatske kao članice Europske unije očekivalo se da će biti puno bolja nego što jest. Po mogućnostima koje imamo, a neiskorištenom potencijalu, među deset smo najgorih. Zemlje trećeg i četvrtog svijeta su u jako lošoj situaciji, lošijoj od naše, ali su možda postigli veći napredak nego Hrvatska.
Javnost se u zadnje vrijeme zaokupila uvođenjem novog poreza. Ovaj put riječ je o porezu na kamatu na štednju. Vlada je odlučila ‘prodrmati’ štednju građana na banci, potaknuti ih na povlačenje s računa, a navodno je riječ o 166 milijardi kuna. Hoće li novi porez doista imati takav učinak?
– Statistike su pokazale da je riječ o velikoj količini novca građana, čovjek se gotovo iznenadi. Jako mali postotak te štednje je u rukama tzv. prosječnih građana, a puno njih je pod ovrhom, u kreditima, na rubu socijale. Pritom treba znati da i tvrtke spadaju pod pojam ‘građani’. Ne znaju se tehnikalije tog poreza, ali znamo da će postojati prag ispod kojeg se neće oporezivati. Sigurno je da je velika štednja u rukama tek određenog broja građana. Ideja je da se takve osobe ili tvrtke nagovori ili ‘prisili’ da im je bolje da u nešto investiraju, nego da drže na banci. Vezano za taj porez uvest će se i stipulacija reinvestiranja u stalni kapital tvrtke. Danas biste procijenili da bi taj novac s banke bilo dobro uložiti u nekretninu, ali nam stiže i porez na nekretnine. Zato se stimulira ulaganje u proizvodna sredstva i kapital. Postavlja se, međutim, pitanje koliko će štediše biti spremni svoj novac uložiti u Hrvatskoj ili negdje drugo? Vlada je možda ocijenila da će štediše uložiti kod nas, ali nije sve tako crno-bijelo. Govori se kako je Hrvatska nekonkurentna, a radna snaga preskupa. Zašto bi onda netko na slobodnom tržištu kapitala svoj novac ulagao kod nas? A može uložiti negdje gdje mu je bolji povrat ulaganja, manje plaće radnika, jeftinija struja ili benzin. Dosta se buke diglo oko štednje građana i procjenjujem da oni neće biti direktno na udaru, ali će taj porez sigurno destabilizirati štednju. Novac će otići iz banaka, kredita će biti manje i povećat će se kamatne stope, što će se indirektno opet vratiti na građanina. Neće platiti porez, ali će platiti veću kamatu.
Nakon svega ostaje dilema hoće li ili neće taj porez na kamatu na štednju uopće biti uveden. Premijer je rekao da je porez ‘na meniju’ i da tek treba vidjeti hoće li ga Vlada s tog menija i uzeti. Ne proizvodi li takva izjava ekonomsku nesigurnost, čak i strah, ne samo kod ulagača, već i kod običnih građana?
– Taj porez najavljuje se za 1. siječnja 2015. godine. Dosad smo imali cijeli niz zakona koji su najavljivani, a kasnije su nestajali. Bili su probni baloni da bi se ispitala reakcija javnosti. Tako da možda to neće ni biti 2015., ali nismo sigurni. I to je jedan od velikih problema, posebno što se tiče stranih ulaganja. Kad investitor osmišljava plan, onda su to planovi na više godina, ali nastaje problem kad se, na primjer, PDV poveća. Automatski se planovi poremete za tri posto, a tih tri posto je brojnim tvrtkama odlična zarada. Reklamirao je jedne cijene, sad ih treba podići i sve to stvara nesigurnost u kojoj se nikad ne zna kad se što može promijeniti. Strani ulagač više ne zna što će se iduće ‘uzeti s menija’. Obični građanin ne zna hoće li mi država uzeti 50 ili 100 kuna, ili će imati 200 kuna više. Nesiguran je koliko će novca imati za mjesec dana, i zato pada i potrošnja.
Europska komisija dala nam je u zadatak iskontrolirati prekomjerni deficit. Najavljivala su se velika rezanja, da će se dirati u plaće i mirovine, a u prijedlogu koji je poslan Europskoj komisiji još uvijek ne znamo što stoji.
– Nećemo ni znati što stoji. Ali pravila Europske komisije nisu uvedena radi nas, i drugi su prolazili kroz taj proces. Cijelo vrijeme forsira se smanjenje deficita uvećanjem prihoda države, a ne forsira se smanjenje rashoda. Vjerojatno će i to doći na tapet. Postoje i druge stavke na kojima se može uštedjeti, a ne na plaćama i mirovinama. Na primjer na nekim troškovima države na koje Vlada ima više utjecaja. Štedi se na zdravstvu i školstvu, a na tome bi se trebalo štediti posljednje.
Mi na jugu Hrvatske nismo toliko na udaru ekonomske krize zbog turističke sezone, koja je posljednjih godina bila dobra. Ljeti na more ide i radna snaga iz Slavonije, na neki način cijela Hrvatska živi turizam. Hoćemo li, dok traje sezona, zaboraviti da su nam takujini prazni?
Turizam nam je prva industrijska grana, ljudi se sezonski zapošljavaju i naravno da će se cijela priča o ekonomskoj krizi malo staviti sa strane. Bolje nam je, ljudi su zaposleniji. Ali iz godine u godinu se situacija komplicira i sve je teže turizmu vaditi sve ostale grane. Hrvatska je iznimno ovisna o uvozu. Turizam nam je prva izvozna grana, ali je problem što se u turizmu poprilično koriste uvozni proizvodi. Tako na neki način negiramo taj izvoz uvozom nafte, struje, hrane. Možda bi se trebalo više poduzeti da se komplementarne grane, poput poljoprivrede, vinarstva i maslinarstva, povežu s turizmom. Teško je izvesti vino u Francusku ili Italiju, a ovako ga njima izvezemo kroz turizam, bez direktnog konkuriranja europskom tržištu.
Uskoro ćemo zaokružiti prvu godinu članstva u Europskoj uniji. Čini se da se gospodarski nismo najbolje snašli na novom tržištu?
– Tako se čini, ali treba znati kako je teško krenuti od početka na takvom tržištu. Iako tvrtke imaju volju i želju biti konkurentni, to je teško ostvariti na tržištu koji broji toliki broj država. Tvrtke iz drugih država, koje su od ranije u EU, već imaju razgranatu mrežu. Mi tek krećemo, novi smo i tek trebamo doći do Austrije, Mađarske i Italije, a kamoli Irske, Švedske ili Finske. Skupo je ulagati u ulazak na nova tržišta. Hrvatska je u ovom trenutku u dosta lošem ekonomskom stanju da bi se tvrtke probile u Europi, a mnoge tvrtke se probijaju na račun stare slave ili starih kontakata iz doba bivše Jugoslavije. Teško se natjecati s velikim ekonomijama. Trebamo naći nišu nekog specijaliziranog proizvoda i unutar nje izgrađivati konkurentnost i tek tako ćemo unutar neke velike industrije biti prepoznati kao kvalitetan igrač. Kad su Irci ušli u Europsku uniju bili su u puno lošijoj situaciji od nas, ali ih je izvuklo ulaganje u informatiku i software, koji nisu zahtjevali velike pogone već razmišljanje i ideju. Hrvatska po meni ima velik potencijal u zdravstvu, edukaciji i internetskoj tehnologiji.