Antun Bašić, jedan je od dubrovačkih gospara koji su još od 1962. godine kolendavali, premda u to doba to baš nije bilo poželjno. Na prvim kolendama s njime su bili pokojni Nino Obradović, braća Tonči i Herman Grčić te Tonči Čučević.
Kasnije su se pridružili Antun Simatović, Marko Brešković, Jero Batić, Orsat Gozze, Stijepo Obad, Ivo Šajin i Petar Obradović.
PRVE KOLENDE
– Te naše prve kolende, bile su sa harmonikom i trubom. Poslije su dolazili i novi i uvijek smo kolendavali sa 7, 8 instrumenata. Prve kolende su bile u našim kućama. A kad se pročulo da kolendavamo, ljudi su tražili da dođemo u njih. Kasnije smo išli u 15-ak kuća. Najprije pješke, onda smo iznajmili jednog taksistu s kombijem, koji nas je vozio 5-6 godina. Kasnije nam je Atlas besplatno dao svoj mali autobus s kojim smo se vozili 15-20 godina. Njega smo koristili na Badnju večer, od 18 i 30 do 22 i 30 da bi mogli ići kolendavat u tih 15-ak kuća. Zatim smo 5-6 godina koristili kombi od pošte, da bi zadnje 2,3 godine iznajmili kombi – prisjeća se Antun koji je bio organizator puta, dok je Nino Obradović bio zadužen za instrumente pa kad bi im falio neki instrumenat on bi doveo mlađe iz Muzičke škole.
Vježbali su u njegovoj električarskoj radnji u ulici Od Domina, odakle su kretali na kolendavanje.
ISPRED STAROG RODILIŠTA
– Bilo je puno ljudi koji su željeli da dođemo, ali nismo imali vremena. Najprije smo išli u Nina Obradovića. On je živio pored Belvedera, onda u mene na Kono. Na Konalu smo kolendavali u 2,3 kuće. Zatim smo išli u Grad, iz Grada u Lapad, pa u Gruž te u Svetog Andrije. U Nina smo jeli bakalar i slanić, u mene ribu i kupus, a u Ćića Obuljena crne rizi. U Ćića je uvijek bio najljepši Betlehem i ispred njega bi svirali i pjevali. U svakoj kući se pilo crno vino, ali samo po pola čaše. 20 godina ja sam ulijevao svima vino da se ne bi napili- prisjeća se i dodaje kako je najljepše kolendavanje bilo upravo ispred starog rodilišta.
– Tada bi liječnici izašli na vrata, a žene bi nas slušale na prozorima u vikale „Još, još“. Čekali bi nas doktori Veramenta i Burđelez s priklama, a one bi pljeskale. Onda bi otišli na polnoćku u Svetog Andrije – prisjeća se Antun Bašić, koji je, svoj dugi staž u kolendavanju prekinuo prije 5 godina.
Sada kolendava sa unucima, a s obzirom da su oni sada već stariji, razmišlja da ove godine ne ide s njima.
– Četrdesetak godina nisam bio doma za Božić, pa će mi biti drago da čujem dječju kolendu – naglašava.
Ipak, iako je kolendavanje stari i prije svega lijepi dubrovački običaj, gospar Antun ne voli se prisjećati nekih stvari:
NITKO NAS NIJE MOGAO OMEST
– Najgore je bilo to što su nas pratili. Jedne godine su išli za nama da vidimo da su prisutni. Čekali su kad ćemo zapjevati nešto što nije o Božiću, kako bi mogli uredovat. A nisu to doživjeli jer smo pjevali samo božićne pjesme. Iako je nekima bilo u glavi da su božićne pjesme, pjesme Pavelićevog režima. Mi bi ispred svake kuće pjevali kolendu, a nakon što bi se počastili u kući, pjevali bi božićne pjesme – dodaje i naglašava kako nisu kolendavali svega 2 godine, jednom zbog velikog nevremena, te 1991. godine.
– Načelo nam je bilo „Idemo kolendavat jer je Božić“, a bilo je i malo despeta. Nitko nas nije mogao omest premda su neki to željeli. Ljudi su govorili „Volio bi da dođeš u mene kolendat, ali znaš koga imam za susjeda“. Bojali su se – zaključuje gospar Antun Bašić.
Gospar Antun Bašić rođen je u Dubrovniku 7. travnja 1934. Za ovu prigodu prisjetio se kako se u njegovom djetinjstvu nije kolendavalo na Staru godinu, već samo na Badnji dan.
– Išli smo kolendavat i za Svetog Nikolu, Svetu Lucu i za Božić i to samo po svom susjedstvu.