Hrvoje Juvančić poznati je hrvatski dokumentarist dubrovačkih, on će reći i pilarskih, korijena koji već 14 godina u nizu priprema ‘Sjećanje Grada’, filmski projekt posvećen povijesti, a od prije tri godine kroz format ‘24 sata’, i sadašnjosti Dubrovnika. Ove godine, ‘Sjećanje grada’ održat će se početkom listopada, a gostujući redatelj suvremene priče o Gradu kroz dokumentarac ‘24 sata’, bit će jedan od najnagrađivanijih hrvatskih filmskih autora, Branko Ištvančić. No osim na umjetničkom području, Juvančić je i društveno aktivan; tajnik je udruge Hrvatski novinari i publicisti, a kao redoviti mrežni komentator hrvatskih i dubrovačkih tema, često zauzima provokativne pozicije izvan uobičajenih partizansko-ustaških i liberalno-socijalističkih oporbi pa je i zanimljiv sugovornik o mnogim društvenim i kulturnim fenomenima današnjice. U razgovoru smo otvorili brojne teme, sagledali situaciju oko turista i malodušnosti u koju su Dubrovčani upali. Dotaknuli smo se sveprisutnog dubrovačkog optimizma pamćenja, gradskog političkog vodstva, ulaganja u kulturu, ali i medija te Juvančićevog novog projekata.
Što vam je ove godine ostavilo najači dojam tijekom priprema ‘Sjećanja Grada’?
Radeći na ovogodišnjoj projekciji, koja će se temeljiti na jednom arhivskom filmu o Dubrovniku s početka 1950-tih godina, razgovarao sam s brojnim Dubrovčanima iz raznih dijelova Grada i suočio se s neobičnom pojavom: niti jedan jedini sugovornik ili sugovornica nisu imali ništa lijepo za reći za današnje stanje Grada. Za sve to su uz korumpirane političare i nesposobnu administraciju, krivi turizam i turisti, posebno kruzeraši. A oni su u percepciji dobrog dijela ljudi potpuno dehumanizirani. Izjednačeni su s nekom neodgojenom stokom sitnog zuba. Takav opći stav prema tim ljudima, osim neprofesionalnim u smislu da Grad živi od turizma, držim i etički poražavajućim. Jer iza netrpeljivosti prema masi turista, razabirem i jednu uglavnom nesvjesnu, ali jasnu netrpeljivost i prema ljudima općenito, prema tom turističkom čovjeku samom. Svima su puna usta ljubavi, brige i solidarnosti za planetu i potlačene ljude na svijetu, ali kada nam kretanje na ulazu u Grad uspori španjolska radnička obitelj koja je nekako skupila solde za odmor na kruzeru, onda trenutno nestaje sva ta dobronamjernost i ljubav, a ostaje samo mrzovolja i supstancijalna nekorektnost prema tim ljudima koji su pošteno i skupo platili svoj četverosatni posjet Gradu.
Znači, živjeli bi od turizma, a on nam iskonski smeta?
Zapravo, kroz neprestanu kritiku turizma i turista razvila se čak i jedna odbojnost prema samome današnjem Gradu. Čak i najmlađi ljudi osjećaju nostalgiju za nekim vremenima kojima nisu svjedočili.
No očito je da mnoge ‘puca’ nostalgija. Zbog čega?
Jer nam Grad svojom ljepotom, stamenošću i skladom nameće jedan poseban način razmišljanja i gledanja na njega. Miri pitaju mir. Ljepota traži otvorenu vizuru. Čini se da je prije bilo bolje jer je bilo više mira i više domaćih ljudi. Ali Dubrovnik više nije samo Grad. Dubrovnik su već odavno Mokošica i Župa. Taj mir koji se tako lijepo živio u Gradu s više domaćih ljudi i drukčijim turistima, ostao je zauvijek u jednom drugom vremenu koje, gledajući u cjelini, i nije bilo tako blistavo. Cijena toga mira bio je opći civilizacijski zastoj i zaostajanje za Europom, vlaga u desetljećima neobnovljenim stanovima u Gradu, trodnevna gnjavaža s odlaskom po teniske u Bari, i tako dalje, i tako dalje.
Pa i Vi sa svojom produkcijom pravite problem!? Evocirate sjećanje Grada, sazivate nostalgiju, bacate ljude u očaj jer im se vraćaju emocije na Grad kakav je nekad bio?
To je najzanimljiviji umjetnički problem u tom projektu. Kada sam ga započeo prije 13 godina Grad je također bio puno drukčiji nego danas. Tada je još uvijek postojao problem skromnije kulturne ponude. Zatim se je sve brže mijenjalo, Grad su obuhvatile velike promjene omogućene ponovnim rastom turizma pa smo danas zatrpani svakovrsnim događanjima. Zato sam prije dvije godine odlučio proširiti ‘Sjećanje Grada’ sa snimanjem današnjeg trenutka Dubrovnika, kroz projekt i umjetničku rezidenciju ‘24 sata’, gdje dokumentaristi i umjetnici iz Grada, Hrvatske, a nadam se i inozemstva, rade svoje filmske zapise o suvremenom Dubrovniku. To Dubrovnik danas, to je stvarni Dubrovnik. Branko Ištvančić je ove godine izabrao dvije obične dubrovačke osobe i njih je snimao cijeli dan. Snimao je sadašnjost koja će biti zalog za budućnost. Format s gostujućim redateljem – autorom, koji proučava Dubrovnik nekad i danas, omogućava ljudima jednu vrstu usporedbe i nove percepcije, nekadašnjeg i današnjeg života. Koja izgleda, mnogim Dubrovčanima ne valja.
Dubrovnik je ponovo grad koji vibrira kulturom i kulturnim događanjima, koja držim vrijednošću za sebe bez obzira koliko ljudi privuku
Jeste li uspjeli dobiti odgovor što ljudi žele dok ste radili nova ‘Sjećanja’?
Jesam. To su ideje koje se i inače stalno vrte po medijima, a koje su kratkoročno i srednjoročno gospodarski ili organizacijski neostvarive. I ja bih isto volio da Dubrovnik dogodine postane svjetski prepoznati sveučilišni grad s kampusom i gostujućim profesorima nobelovcima, ali to je projekt koji se može ostvariti za 20 godina ako nepoznat netko počne na njemu raditi puno radno vrijeme od sutra ujutro. Jednaka je situacija s tehnološkim parkovima i IT biznisom, sve su to lijepe ideje koje zahtijevaju ljudstvo i svakovrsnu infrastrukturu koju grad od 40 tisuća stanovnika i s 45-godišnjom poviješću neuspješnog, politički, a ne tržišno vođenog gospodarstva, jednostavno nema. To ignoriranje povijesti i osnovnih ekonomskih činjenica i činitelja, još je jasniji oblik dobilo u bizarnoj ideji da bi u cilju postizanja održivog, i prema dubrovačkoj tradiciji odgovornog razvoja, tj. z postizanje opjevanih ‘sklada’ i ‘mjere’, Grad trebao ponovo početi preuzimati što više vlasništva nad nekretninama te sam voditi ugostiteljstvo u jezgri. Time bi se navodno smanjio preveliki broj ugostiteljskih objekata ili invazija na javne površine. Građane starije od 50 godina ta će ideja odmah podsjetiti na restorane nekadašnjih OUR-a, ‘Organizacija udruženog rada’, čiji su rukovoditelji bili postavljani političkim dekretima, a koji su rukovoditelji, u također masovnom turističkom okruženju 1980-tih uspjeli upropastiti i zadužiti neke od danas najuspješnijih poslovnih prostora i privatnih tvrtki u Gradu.
A koje je zapravo rješenje?
Stanovnici Grada trebaju iskoristiti trenutnu ekonomsku konjunkturu stvorenu masovnijim turizmom te zarađeno investirati u ukupno poboljšanje svega. Od kategorije smještajnih jedinica, podizanja kvalitete usluga pa sve do gradske infrastrukture. Na taj bi se način, polaganim podizanjem kvalitete, a onda i tom kvalitetom opravdanih cijena usluga, s vremenom promijenio i profil turista od jednodnevnih i dvodnevnih, prema višednevnima. Uz sve to mislim da će turistička želja da se vide zidine i Grad u par sati ili dana postojati uvijek i da će Dubrovnik i nadalje imati i taj tip turizma.
Zbog čega je toliko duboka ta negativna percepcija prema turizmu?
Po mome mišljenju proizlazi iz pomodnog načina razmišljanja koje stvaraju i potiču mediji. Oni su većinom orijentirani prema negativizmima, kritizerstvu i sukobima svih vrsta, jer takve teme potiču prodaju. Pa i većina osoba koje promoviraju mediji, uglavnom sve pozitivne okolnosti vezuju uz sebe, svoje djelovanje ili opisuju neke zelene livade u inozemstvu, a sve što je negativno prevaljuju na okolinu: hrvatsko društvo i naciju općenito. Osim što ne propituju argumente, nego se prečesto bave PR-om, novinari ne propituju ni nenačelnost ni licemjerje kojim smo preplavljeni. Ja se recimo redovito susrećem s osobama koje se zgražaju nad arhitektonskim i urbanističkim kaosom, dok istovremeno pokušavaju izgraditi još jedan kat na kući u kvartu gdje je određena niža visina zgrada. A licemjerje brojnih ljudi koji aktivno istupaju protiv turizma, dok istovremeno zarađuju od afitavnja, ne treba ni komentirati. Drugi važan razlog širenja negativne percepcije sadašnjeg trenutka su društvene mreže koje stvaraju javno mnijenje s još manje stručnih, moralnih i civilizacijskih kriterija nego mediji. No, taj antituristički trend nije ni dubrovačka ni hrvatska posebnost, vidimo ga u svim turističkim metropolama, što, zapravo i Dubrovnik jest bez obzira na svoju veličinu. Svi se zalažu da se ovakva vrsta masovnog turizma koji je preplavio ne samo Dubrovnik nego Veneciju i Avignon, mora promijeniti, no imalo razumne i održive ideje te prijedlozi su rijetki.
Tko stopira ‘Identitet Hrvata’?
Čekam na emitiranje već davno završenog trodijelnog serijala ‘Identitet Hrvata’, svojevrsnim nastavkom ‘Genetskog podrijetla Hrvata’ koji se bavi traženjem točaka suvremenog hrvatskog identiteta. Serijal je već dugo gotov, imao je poslije Uskrsa iznimno uspješnu premijeru u Osijeku, ali zbog čega još nije emitiran, nemam pojma jer sam uvjeren da će i taj serijal, kao i ostali moji filmovi, pronaći put do srca i uma običnih hrvatskih ljudi.
Gradska vlast trebala bi biti pokretač modela planiranja i ostvarenja, nazovimo ih, održivijih koncepata razvoja. Vidite li pomake s obzirom da niste u doticaju s Gradom tijekom cijele godine?
Iako već dugo nisam prijavljen kao stanovnik Dubrovnika, pratim život Grada, volim Grad, i ne mogu odoljeti Gradu ‘ni kad je sjetan i blijed, i kad ništa neće da mi da’ kako kaže Paljetak u svojoj divnoj ljubavnoj pjesmi. No ovaj sadašnji Dubrovnik je grad, koji po cijeni povremenog guranja s turistima i čekanja u auto koloni daje jako, jako puno svojim građanima. Mislite li da u Zagrebu ne čekamo u koloni usred ljeta kad počnu radovi na cestama? Neću sada ulaziti u sve one obnove i gradnje javnih objekata o kojima čitamo iz dana u dan, u onaj takozvani ‘društveni standard’ kojega svi uzimaju zdravo za gotovo kao stacionar za umirovljenike, nego ću se osvrnuti na situaciju u kulturi. A u kulturi je situacija u odnosu na broj stanovnika, sasvim sigurno najbolja u Hrvatskoj. Dubrovnik je grad s ogromnim izdvajanjima za kulturu, a te investicije su i dobro vidljive. Prije svega, moram reći da sam bio impresioniran samostalnim nastupom Dubrovnika na Venecijanskom bijenalu. Iako je možda bilo nekih manjih propusta i nedostataka vjerojatno izazvanih neiskustvom, postav Dubrovnika u Arsenalu Nord smatram važnijim za promociju Dubrovnika i Hrvatske nego što je bio službeni postav Ministarstva kulture, o čijem djelovanju pod vodstvom naše sugrađanke inače nemam dobro mišljenje. Dubrovačke ljetne igre, kao najuočljivija kulturna institucija, dobivaju sve izdašniju potporu, koja je već dovela i do toga da su se u off programu počele priređivati neke na brzinu sklepane improvizacije, a i dramskom programu omogućeno je eksperimentiranje. Eksperimentiranje je razvojna snaga umjetnosti pa držim da i to povremeno treba podržati u nekoj razumnoj mjeri. Kao bivši član nekoliko kulturnih vijeća, uključujući i unutar Ministarstva kulture, mogu reći i da je dubrovački sustav kulturnih vijeća i način dodjele sredstava među najboljima u Hrvatskoj te se je sasvim približio najrazvijenijem, zagrebačkom sustavu. Dubrovnik je ponovo grad koji vibrira kulturom i kulturnim događanjima, koja držim vrijednošću za sebe bez obzira koliko ljudi privuku, iako sam mišljenja da svi veći i skuplji projekti moraju imati svoju jasno definiranu publiku i biti dobro posjećeni.
Znači, podržavate u potpunosti rad gradonačelnika Frankovića?
Radi se o mladoj osobi koja je očito neopterećena mnogim političkim tabuima i koja svoj posao radi na jedan osvježavajući način. U nekoliko je navrata pokazao odlučnost i političku hrabrost u rezanju nekih starih i vrlo zapetljanih komunalnih i političkih čvorova, na čemu mu odajem priznanje. Ono što je njegova najveća kvaliteta, ali što će s vremenom možda postati i ograničenje, jest orijentacija na stvarne, komunalne probleme građana i rješavanje njihovih praktičnih problema. No, kada je riječ o srednjoročnom i dugoročnom planiranju razvoja, ono se mora temeljiti na jedinstvenoj i cjelovito održivoj viziji, a u takve projekte se u praksi ne mogu uklopiti baš sve ideje i svjetonazori prisutni na medijskom i političkom tržištu. U situaciji kada jedan zamjetan postotak građana s argumentima ili bez njih, ali de facto zahtijeva da se ograniči priljev turističkih sredstava i zaustavi daljnja izgradnja, tu je najbolji slučaj Belvederea, te u situaciji kada takvi partikularni interesi imaju gotovo jednoglasnu podršku medija, za razvoj strategija budućnosti bit će potrebno poraditi i na aktivnijoj podršci građana za takve projekte. Na prevladajući antitržišni i antipoduzetnički demagoški aktivizam mora se odgovoriti konstantnim ekonomskim i općenitim obrazovanjem građana. Dakako, opet će pojedinci takve projekte proglasiti ideologiziranjem i manipuliranjem ljudi, a nositelje takvih obrazovnih projekata će proglasiti fašistima ili populistima, ali to je cijena koju danas mora platiti svaka javna osoba i političar ako želi iza sebe ostaviti pozitivan trag nakon što mu prođe mandat ili karijera.
Često komentirate na društvenim mrežama dubrovačke, hrvatske i globalne pojave. Odakle potreba za takvim angažmanom? Vidite li Vi neku korist od toga?
Facebook doživljavam kao jednu veliku kavanu ili čak mediteranski trg na kojemu se svi prepiru, govore u isto vrijeme, svađaju se pa se mire. Ja se tog vremena javne komunikacije u svim smjerovima dobro sjećam, i sam sam kao mladić odlazio u Kazališnu kavanu i tamo bistrio politiku, kulturu i društveni život. Danas ni kavana, ni trgova na kojima se svi znaju, nema, a eto nema više ni takovoga Straduna pa mi je Facebook jedna vrsta nadomjestka za taj nekad omiljeni način komunikacije. Impicavanje, provokacije pa i klasičan ‘sa ću ti rijet’ bezobrazluk nestaju iz svakodnevne komunikacije. Došli smo do toga da se sudski progone ljudi jer su nekoga oslovili mimo njegovog samoodređenja kojega pak ne zna nitko osim same te osobe. Za sebe od tog nadmudrivanja ne vidim neku veliku korist, prije štetu, jer u žaru diskusije znam i malo pretjerati s epitetima pa se raziđem i s ljudima koje znam osobno. No, isto sam tako primijetio da moja izravnost često katalizira neke situacije u kojima se svi prave da ne vide bijelog slona u sobi pa to dovede i do njihovog bržeg rješavanja, kao što su mi i više puta polupoznati ljudi rekli da su im moji uvidi pomogli razjasniti neke pojave koje ih okružuju.
Niti jedan sugovornik u ‘Sjećanjima’ nije imao ništa lijepo za reći za današnje stanje grada. Za sve to su uz korumpirane političare i nesposobne administraciju, krivi turizam i turisti, posebno kruzeraši
I onda jedan Hrvoje Juvančić kreće u ‘borbu’ protiv Kim Kardashian na društvenim mrežama.
To nije borba, više je riječ o sferi mog cinizma i bezobrazluka. Kardashianka je zapravo sublimacija cijelog problema današnjeg svijeta pa tako i ovog u Dubrovniku. Osoba je to bez ikakvih posebnih svojstava osim velike stražnjice koja je postala neka globalna zvijezda prikazujući svoj dosadni i potpuno beznačajni život. Ona je jedno privlačno ‘ništa’ u smislu bilo kakvog stvarnog dostignuća. Kardashijanka je sažetak influencera, pada općeg obrazovanja, kulture i propasti društvenih vrijednosti.
Radite na javnoj televiziji, kako je tamo danas?
Ograničit ću se samo na segment dokumentarizma. Posla ima sve manje za nas stalne zaposlenike – uhljebe, a sve više za medijske ‘privatne poduzetnike’, koji međutim svoj ‘poduzetnički’ status uglavnom temelje na poslovanju s državnim institucijama poput HAVC-a i javnim tvrtkama poput HRT-a. Veliki broj tih tvrtki u stvari živi od državnih i javnih dotacija, a ne zarađuju prodajom na stvarnom slobodnom tržištu. Posebno mi je antipatično što se posljednje vrijeme nastavila već uhodana HAVC-ova praksa razvijena u vrijeme Hrvoja Hribara, praksa aktivne poslovne suradnje s nekim međunarodnim festivalima, koja onda rezultira istrgovanim nagradama i priznanjima za domaće filmove, uglavnom one antinacionalne i antikršćanske tematike. Te politikantske nagrade za pomodni domofobni aktivizam onda postaju statusne poluge preko kojih se izvlači javni novac. Nedavno se tako pokrenula medijska i društvena haranga protiv HRT-a jer nije otkupio neke ‘međunarodno nagrađivane’ filmove. Nažalost, u slučajevima nekih od tih filmova radi se o neupitnoj i svakom prisebnom Hrvatu jasno vidljivoj antihrvatskoj propagandi umotanoj u kvaziumjetničku neobjektivnost, odnosno ‘autorski stav’, koji eto, baš uvijek u Hrvatima vidi naciste i najveće zločince, a u svima drugima drage i simpatične ljude koji su imali nesreću zateći se u zemlji nacista na brdovitom Balkanu. Razvoj tako orijentirane kinematografije u državi koja je prije 25 godina izgubila 18 tisuća ljudi, 500 djece i 100 milijardi eura štete i razvoja, smatram nacionalnim porazom prve kategorije.
Prije četiri godine bili ste među osnivačima udruge Hrvatski novinari i publicisti. Udruga posljednje vrijeme nije primjetna u javnosti?
Udruga HNiP, u kojoj su većina članova još od osnutka novinari i autori s HRT-a, nastala je spontano, nakon namještenih izbora za vodstvo Hrvatskog novinarskog društva na TV, a u želji za promoviranjem drukčijih profesionalnih i etičkih standarda hrvatskog novinarstva i medija. S obzirom da smo od početka težili politički neovisnoj poziciji, ali i promoviranju konzervativnijih etičkih i profesionalnih uzusa novinarstva, dočekani smo s izrazitim neprijateljstvom lijevih i korporativnih medija, zato što oni, svi do jednog, svoje javno djelovanje temelje na marksističkim, liberalnim ili neoliberalnim profesionalnim i etičkim postulatima. Kasnije su se protiv nas, i to na vrlo prljav, paraobavještajni način okrenuli i neki desni mikro-mediji, zato što glavnina članstva udruge prevođena tadašnjom predsjednicom Katjom Kušec, nije pristala na promociju binarne slike hrvatske politike u kojoj se neprestano perpetuira fundamentalistički sukob između ‘fašizma’ i ‘antifašizma’. Sada su pred nama izbori za novo vodstvo udruge, i nadam se da ćemo pronaći kandidate koji će se izboriti za veći utjecaj HNiP-a u nepovoljnim materijalnim uvjetima, gdje novce za projekte redovito dobivaju samo udruge i inicijative izravno vezane uz stranke na vlasti ili nadstranačke poslovne i ideološke lobije, među kojima je najpoznatija transnacionalna globalna aktivistička mreža, koju je uz pomoć i u suradnji s jednom frakcijom CIA-e, stvorio George Soros. Kao i u ostalim sličnim slučajevima, udruge utemeljene na volonterskom radu, teško mogu konkurirati parskim institucijama sa stalno zaposlenima.
Vratimo se ‘Sjećanjima Grada’. Ove se godine ‘povlačite’ iz ljetnog termina i to u zatvoreni prostor?
Da, ‘Sjećanja’ će se održati početkom listopada, u zatvorenom kino prostoru. Prošle godine sam odustao od projekcija na ulazu od Pila, kako zbog sve veće rasvijetljenosti Grada, tako i zbog sve češćeg projiciranja videa na zidove, što su nakon mene, ali na razočaravajuće banalan način započele Dubrovačke ljetne igre prikazujući neke jeftine reklame pokraj zvonika. A na pomicanje događanja prema jeseni i zimi odlučio sam se jer se pokazalo da je ‘Sjećanje Grada’ prije svega namijenjeno Dubrovčanima, kojima ljeti ne nedostaje niti kulturnih ni zabavnih sadržaja. Razmišljam i o tome da ‘Sjećanje’ počnem prikazivati u onom pomalo depresivnom razdoblju između Nove godine i svetog Vlaha.
Prije početka razgovora spomenuli ste da u Dubrovniku provodite pedesetak dana godišnje. Kako je dolaziti, a otac Vam nije u kući u Šuliću nego u domu za starije osobe?
Ja ću odgovoriti u njegovom stilu: viđam ga otprilike koliko i prije, jer ni prije nije skoro nikad bio doma nego je ili radio ili se družio po betulama.
FENOMEN GAME OF THRONESA
Dubrovnik ne može ‘glumiti’ englesko selo
Ono što se događalo i još uvijek događa oko turističkog fenomena Dubrovnik – Game of Thrones držim pozitivnim za Grad bez obzira što će mnogi reći da je to kulturološka degradacija pokraj Republike, Držića i Ruđera. No radi se o globalnom masovno kulturnom fenomenu kakav države veličine i stupnja razvoja Hrvatske jednostavno ne mogu proizvesti, a reklama koja je kroz GOT napravljena Dubrovniku, vrijedi milijune i milijune eura reklame i PR-a u koje nismo morali sami ulagati. Ako su ljudi dolazili i još uvijek dolaze zbog GOT-a u Grad, sasvim je sigurno da nisu vidjeli samo to, nego i puno drugih stvari koje nudi Dubrovnik. No, s druge strane, nakon onih svih dosadašnjih negativnih iskustava sa snimanjima u Dubrovniku, mislim da je došlo vrijeme kada zahvaljujući upravo turistima Grad više ne oskudijeva novcem pa se zato u potpunosti treba onemogućiti bilo kakvo korištenje Dubrovnika kao atraktivne srednjovjekovne kulise ili zamjene za gradove na drugim planetima. Dubrovnik se treba snimati isključivo kao Dubrovnik, a tko želi stvoriti dojam srednjevjokovnog engleskog sela, neka lijepo ide u Englesku.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 4. rujna 2019.