Gospar Ivo Lopina iz Majkova dugogodišnji je barjaktar. Već s 23 godine počeo je za Festu svetoga Vlaha nositi barjak majkovske župne crkve Presvetoga Trojstva i od tada, gotovo neprekidno, kao barjaktar predstavlja svoju župu za blagdan našeg zaštitnika. Sve je, govori nam, počelo 1988. godine, no te godine nije cijeli dan nosio barjak, niti ga je izvijao odmah ujutro, već tek u popodnevnim satima. Uz barjak Presvetog Trojstva Majkovljani na Festi sudjeluju i s tri ostala barjaka – sv. Stjepana, sv. Petra i sv. Liberana, no ne budu svake godine sva četiri.
Ima i nasljednika
– Prvi sam put nosio barjak 1988. godine kada sam na Festu došao s ostalima iz Majkova. Te nas je godine bilo više pa smo se izmjenjivali. Nisam ga ranije nikad nosio, a barjaktari se znaju nekad i pripremati, vježbati doma. Te godine nisam odmah ujutro izvijao barjak nego popodne budući da se barjaci izvijaju ukupno četiri puta. Kako mi je išlo nastavio sam ga nositi i narednih godina – ističe Lopina, dodavši kako od tada samo dvije godine nije bio na Festi s barjakom – ratne 1992. kada je bio na Festi, ali bez barjaka budući da su Majkovi i Primorje bili okupirani. Barjak je, priča nam ostao u Majkovima i srećom nije stradao. Festu je propustio 1997. godine zbog smrtnog slučaja u obitelji.
– Sve ove godine barjak sam nosio u primorskoj narodnoj nošnji, a i supruga s djecom sudjeluje u procesiji, također u nošnjama – govori Lopina, dodavši kako nitko prije njega u obitelji nije bio barjaktar, ali se nada kako će dobiti nasljednika. Riječ je o njegovom sinu koji pohađa sedmi razred osnovne škole, a koji je već nekoliko puta sudjelovao u procesiji noseći barjak svetog Liberana.
– Ove će godine treći ili četvrti nositi barjak sv. Liberana, koji je manji i lakši od ostalih. Nadam se da će i dalje nastaviti s tim – rekao nam je Ivo Lopina.
Snaga i tehnika
Gospar Ivo danas je u mirovini, u Majkovima se bavi maslinarstvom i pčelarstvom, te je predsjednik Pčelarskog društva Dubrovačko primorje.
– Bilo bi mi žao da barjak ne dođe u grad. Prije rata Festa se održavala prvu nedjelju nakon 3. veljače, a kasnije se to promijenilo. Stoga je trebalo uzeti slobodan dan za doći s barjakom u grad – priča nam.
Na pitanje kakav je osjećaj i kako izgleda taj trenutak izvijanja barjaka odgovara:
– Treba imati snage, ali sve ovisi od barjaka budući da su neki dosta teški, s teškom tkaninom pa ih je naravno i teže izvijati. Ima i onih koji se zbog težine uopće ne mogu izvijati. Ako je tkanina laganija, i ako barjak nema ukrašen vrh lance, onda je lakše. Tu je potreban spoj snage i tehnike koja je oko samog izvijanja vrlo važna – ističe Lopina.
Na pitanje je li mu neka Festa ili neki događaj ostao posebno u sjećanju govori kako je svaka godina po nečemu specifična.
Svaka je Festa za sebe
– Uvijek dolazimo s najmanje dva barjaka, a ponekad budu i sva četiri, te nas bude ukupno 10 do 15 u narodnim nošnjama, ali bilo je i godina kada smo bili samo mi barjaktari. Ne mogu nešto posebno izdvojiti, svaka godina je za sebe. Eventualno, one godine kada je vrijeme bilo lošije pa je trebalo pobjeći od kiše jer su nošnje dosta stare i osjetljive pa nije dobro da se skvase, kao i sam barjak. Svaka Festa za sebe je specifična. Čast je nositi barjak i na Festi predstavljati svoju župu. Da ima više zainteresiranih, možda bismo se i izmjenjivali jer koga to zanima, može naučiti – govori Lopina, ispričavši nam i kako su u nekim davnim vremenima, sredinom prošlog stoljeća, primorski barjaci u grad stizali ne automobilima kao danas, nego bi se većinom išlo pješke do Slanoga ili do Dola odakle bi se brodom doplovilo u Gruž.
Zanimljivo je i kako je tradicionalni primorski crkovni barjak, pa i onaj Presvetog Trojstva, bio crveni s bijelim križem, s tim da je svaka župa na njemu imala neku nijansu razlike. Tek krajem sedamdesetih i osamdesetih godina počeli su se raditi ovi današnji barjaci, koje su uglavnom radile časne sestre. Oni su vezeni i imaju duplu sliku pa tako barjak Presvetog Trojstva s jedne strane ima motiv crkve, a s druge Sveto Trojstvo – Oca, Sina i Duha svetoga.