Slušni aparat

Danas je najbolji dan…

Danas je najbolji dan…

Ne znam za vaše generacijske himne, ali video spot za jednu od mojih uklju­čuje prodavača koji vozi sladoledarski kamionet i sanjari. Billy Corgan, lider čikaških The Smashing Pumpkins odje­ven je u komplet koji uključuje bijele tenisice, jednako bijele hlače i košulju te šarenu leptir kravatu, a ispod, naravno, besprijekorno bijele kape izviruje fri­zurica u najboljem Lolek i Bolek stilu. Iako na poslu Billy je dokon i pokušava čitati strip, ali mu i tu rabotu prekidaju prizori ljubavnika koji izmjenjuju njež­nosti. Nakon što uspije prodati neko­liko kuglica sladoleda, sjeda u kamionet kojim se odvozi u pustinju, a uvodnu melodiju koja upravo podsjeća na zvon­čiće sladoledarskog kamiončića u verziji grupe The Cure zamjenjuju slojevi gitar­ske paljbe u stilu benda koji se ne može odlučiti želi li zvučati kao My Bloody Valentine ili Black Sabbath.

Danas je najbolji dan…

Tek smo poslije otkrili da je autor inače sklon depresiji i svim nijansama tjeskobnih misli kontemplirao samoubojstvo dok je pisao stihove ‘Today is the greatest day I’ve ever known’. Bez obzira na tu distrakciju, ‘Today’ je izvrsno opisao alijenaciju mladosti, pripadnika gene­racije X u 90-ima, koja je zbog poznatih događanja u Hrvatskoj imala nešto dru­gačije pojavnosti nego u Sjedinjenim Državama. No, kad se video za ‘Today’ počeo svakodnevno vrtjeti na MTV-ju, to nije značilo da se nismo mogli poi­stovjetiti s pjesmom koja je oda čita­vom dijapazonu nesigurnosti koje osje­ćamo na pragu punoljetnosti. Singl koji je predstavio bend široj javnosti i dalje nosi pečat jedne od najboljih pjesama svoje generacije, a dio njene zavodljivo­sti krije se u suprotnostima – ironični stihovi, poletna melodija i zid masno-medenih gitarskih rifova koji pokrivaju Billyjev karakteristični plačljivi glas, redom komponente barem do tada nes­pojive s hard rockom i heavy metalom, odnosno derivatom tih žanrova pozna­tim kao grunge (njihovo remek djelo, album ‘Siamese Dream’ iz 1993. godine, kronološki je izašlo u zenitu dominacije alternativnog rocka između Nirvaninog ‘Nevermind’ i ‘Ten’ Pearl Jama s jedne i ‘Dookie’ Green Daya i ‘Superunknown’ Soundgraden s druge strane).

The Smashing Pumpkins (TSP) su nastavili evoluirati vješto izbjegava­jući zamku ponavljanja pa je svaki nji­hov sljedeći album donosio potpuno novi zvuk, a synth pop i gothic rock idiomima poigrali su se na albumu ‘Adore’ iz 1998. te djelomice na idućem ‘Machina/The Machines of God’, koji je i označio raspad originalne četvorke i prvo zamrzavanje aktivnosti benda. Kada su se prije dvije godine TSP oku­pili kao tri četvrtine slavne postave (Billyju Corganu u zagrljaj su dotrčali gitarist James Iha i čudotvorni bubnjar Jimmy Chamberlain, ali ne i basistica D’arcy Wretzky) samo su naivci mogli očekivati da će se bend vratiti zvuku, po mnogima karakterističnih albuma ‘Siamese Dream’ i dvostrukog ‘Mellon Collie and the Infinite Sadness’. Prvi studijski uradak nove-stare postave ‘No Past. No Future. No Sun’ iz 2018. s Ric­kom Rubinom kao producentom možda je i mogao navesti na takav zaključak, ali u petak objavljen ‘Cyr’ posve ga opo­vrgava. Dok je prethodni album jedva prelazio 30 minuta, što se činilo kao novo postignuti standard benda, ovaj put TSP vraćaju se dužim formatima pa ‘CYR’ u nešto preko 70 minuta donosi 20 pjesama. Iako dvostrukog formata to je ipak znatno oskudnije trajanje od spo­menutog ‘Mellon Collie’.

No, za razliku od tog, epskog, albuma, ‘Cyr’ je jed­noobraznog stila pa je stoga temeljna zamjerka glazbenih kritičara, koji nisu propustili pohvaliti želju benda da se i nakon +30 godina mijenja i istražuje, usmjerena prema jednoličnosti mate­rijala zbog koje se i tih 70 minuta, kažu, čine kao dva sata. Takva ocjena djelo­mično je ispravna (album mi mogao proći s nekoliko pjesama manje), ali i posve pogrešna, a razlog je u iznadpro­sječnom materijalu koji je Billy Corgan napisao i izvrsnoj ‘up to date’ produkciji, mjestimice plesnim ritmovima i atrak­tivnim pozadinskim vokalima pridru­ženih članica benda Katie Cole i Sierre Swan, koje ovom albumu daju posebnu draž. Uvodna ‘The Colour of Love’ i naslovna pjesma dvije su krajnosti stila koji TSP istražuju na ‘Cyr’ – prva gitar­ska, a druga posve lišena tog instru­menta u bendu trojice gitarista. Najbo­lje su ocijenjene one pjesme koje najviše evociraju klasičan zvuk benda (posebno ‘Purple Blood’), a posve nepravedno dosta ‘hejta’ primaju predivne sporije i nježnije pjesme poput ‘Dulcet in E’ ili ‘Wrath’ – vrhunci iznenađujuće snažnog albuma.

Štovatelje benda mogu obrado­vati i najave da se TSP samo zagrijavaju za 2021. u kojoj pripremaju najmanje dva nova albuma od koji će prvi sadr­žavati 33 pjesme i služiti kao nastavak konceptualnih albuma ‘Mellon Collie…’ i ‘Machina’.

Foto: Video Screenshot, twitter.com/SmashingPumpkin

Pročitajte još

Završetak tekuće inkarnacije

Ivan Jelčić

Najpoznatija banana na svijetu

Petar Ipšić

Dekodiranje narančastog genoma

Ivan Jelčić