Svi moji likovi izašli su iz mašte. Imam svojevrsnu averziju o radu prema referenci, pokušavam sve raditi iz glave. Snovi su mi uvijek bili zanimljivi, a nadrealizam kao umjetnički smjer oduvijek mi je blisko vibrirao. Između različitih radova pokušavam što više proučavati anatomiju ljudskog tijela koja me jako fascinira – ističe za DuList akademska kiparica, Dubrovkinja Wanda Mitrović. Crtanje joj je, reći će, od malena u krvi, a dodatan poticaj dobila je i od vrsnih umjetnika iz čije obitelji potječe. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci neočekivano se zaljubila u kiparstvo te je na toj katedri i stekla diplomu. S Wandom Mitrović za ovaj broj DuLista porazgovarali smo povodom njezine druge samostalne izložbe u Dubrovniku koju se može, u Art radionici Lazareti, pogledati sve do 12. listopada te nam je otkrila koja se poruka krije iza njezinih misterioznih likova, što je najviše inspirira, ali i koliko se Dubrovnik i Rijeka razlikuju po pitanju umjetničke scene i prilika za kreativno izražavanje mladih umjetnika. Izložbu je intrigantno nazvala 300, 120, 90 g/m2.
— Te brojke zapravo predstavljaju gramažu papira na kojima sam crtala. Inače, radove pokušavam napraviti tako da im ne treba nikakav opis, da gledatelj sam iz njih može destilirati smisao bez da ga subjektivno upisuje ili traži. U tom kontekstu, nisam znala kako nazvati izložbu jer radovi govore sami za sebe pa sam taj problem riješila tako što sam kao naziv stavila gramažu papira na kojima sam radila. Radovi su nastali u zadnjih pet godina, dijelom dok sam bila u Rijeci na fakultetu te u Dubrovniku. Što se tiče tematike radova, oduvijek me najviše zanimala figuracija, ljudski oblik, karakter, njegova ekspresija, poze tijela. Što se tiče utjecaja, od malena sam čitala stripove i gledala filmove pa mi je kadar uvijek bio primarni alat izražavanja. Dosta sam rano krenula s crtanjem, a kako potječem iz obitelji umjetnika od pradjeda do oca, umjetnost mi je došla prirodno – priča Mitrović.
Snažna obiteljska povezanost
Njezin pradjed Mauro Martucci, podrijetlom iz Južne Italije bio je vrsni klesar. Isklesao je, među ostalim, mauzolej na Boninovu, sudjelovao je u izradi plave kupole na Vili Šeherezadi, a njegovo su djelo i dva hrta poviše vrata starog rodilišta kod sv. Andrije. Na svoja djela nije se potpisivao, to je učinio samo jednom i to kod mauzoleja na Boninovu. Wandin djed bio je kipar Ivan Pajo Mitrović te je upravo kroz kiparstvo također osjetila snažnu povezanost s obiteljskim naslijeđem te je željela otkriti što je sve njezin djed radio. Umjetničku crtu povukla je i od oca, dubrovačkog umjetnika Mara Mitrovića.
— Kiparstvo me nenadano zaintrigiralo i to tijekom prijemnog ispita na Akademiji. Prvi sam put na tom kiparskom dijelu dotakla glinu tako da sam bila primorana izraditi u njoj portret. U tom trenutku stvarno mi je dobro pošlo za rukom. Kako to biva na prijemnim ispitima, bila sam zacijelo pod stresom i valjda sam skroz ‘otkačila’ i ispalo je baš dobro. Moji su budući profesori s kiparstva zastali ispred glave koju sam izradila i pozorno je promatrali. Tako sam definitivno krenula na kiparstvo jer su mi se svidjeli profesori s te katedre, a što se tiče crtanja, za njega sam imala dobre temelje pa sam znala da bih sama mogla dosta dobro nastaviti u tom smjeru bez pretjerane pomoći. S druge strane, kiparstvo mi je bilo potpuno nepoznato područje koje sam željela osvojiti – otkriva ova umjetnica. Njezini su pak likovi specifični, drukčiji te pomalo ‘izmaknuti’ iz stvarnosti, a upravo kroz njih Wanda Mitrović pokušava na vanjštinu izvući ono podsvjesno što se krije u ljudima.
— Moji likovi nisu smješteni u realnom razdoblju i prostoru nego su izmješteni iz vremena. Volim ih oblačiti u robu za koju je teško odrediti iz kojeg je vremenskog razdoblja. Nađu se među njima likovi iz 30-ih godina, iz viktorijanskog doba, renesanse. Ono što me u svemu tome najviše zanima je mrak ljudskog uma i sve te tmine koje se kriju u nesvjesnom. Zato mi je upravo nadrealizam blizak jer povlači inspiraciju iz snova, nesvjesnog, simbolike i mitologije što mi je uvijek tematski bilo najinteresantnije. Volim posebno crtati žene jer imaju vizualnu finoću, a i bliske su mi. Primijetila sam da sam po svojoj procjeni crtala previše žena pa sam shvatila da se moram malo više rafinirati u muškoj anatomiji. Jako je interesantno da su te dvije anatomije jako različite – naglašava Mitrović te dodaje kako joj je riječima jako teško okarakterizirati specifičnosti svog umjetničkog izričaja, ali i da upravo zato crta kako bi ‘dokučila’ dublji smisao svega.
Želim shvatiti čovjeka i njegovo postojanje
— Ne mogu riječima izraziti ono što pokušavam prezentirati kroz svoje likove. Upravo me ‘kopka’ i iritira što ne mogu shvatiti ljudski um i što je to uopće čovjek, kako se ponaša i koliko je čudna pojava u ovome svijetu. Kad pogledamo prirodu, ona funkcionira perfektno i sve je smisleno. Životinje i biljke se rađaju, prehranjuju, razmnožavaju i umiru. A, ljudi su ekstremno bizarni, nismo svedeni samo na biološko funkcioniranje, već imamo nekakvu potrebu za promišljanjem, imamo samosvijest. Ne znam niti jednu životinju koja može biti toliko autodestruktivna kao što to može biti čovjek gdje on, ne iz nekakvih materijalnih i fizičkih razloga, nego mentalnih, može, recimo, privesti svoj život kraju. Fascinira me to evolucijski besmisleno ponašanje i čudi me čovjek i njegovo postojanje uopće. To je za mene ogromna enigma i osjećam ‘pohlepu’ da to shvatim i pronađem odgovore na ova pitanja – govori Mitrović te dodaje da joj je, što se vizualnog stila tiče, najdraži onaj iz razdoblja secesije jer koristi vrlo preciznu i određenu konturnu liniju te grafički popunja plohe bojama. Mitrović se prisjetila kako je od malena uživala čitajući veliku kolekciju bratovih stripova pa se tako i zaljubila u grafičnost.
—Moj apsolutni cilj je postići nešto što je imao Gustave Doré, grafičar i crtač iz 19. stoljeća koji je, među ostalim, ilustrirao Danteov Raj, Čistilište i Pakao, a tehnički i imaginativno je majstor te mi je zbilja uzor. Drag mi je i crtač Jean Giraud Moebius, Egon Schiele i Norman Lindsay – priča Wanda Mitrović.
Socijalna kritika ‘rezervirana’ samo za odabrane
Socijalna kritika uopće joj, ističe, nije primamljiva te se njome ni ne bavi. U njezinim je djelima više prisutan komentar ljudskih mana i vrlina gdje likove prokazuje kao karikature ili glumce.
— Socijalna kritika me osobno odbija jer smatram da ona ne može efektivno doći do svih slojeva društva. Umjetnost koncipirana na tu tematiku smještena je u galerije koje ophode specifični ljudi i specifičan kulturni sloj jednog grada i oni su jedini koji mogu vidjeti taj sadržaj te on tako ostaje u tom pasivnom krugu uvijek istih ljudi koji se s tom kritikom gotovo uvijek slažu, ali ne mogu utjecati na neku promjenu jer je velika većina njih isključena iz te problematike. Problem je možda platforme jer bi socijalna kritika trebala prijeći u neke druge medije. S obzirom da smo danas u vremenu hiperbrze komunikacije, galerije više nisu efikasne za izlaganje takvog sadržaja. Ne osjećam potrebu ulaziti u takve sfere, ima tko će. Moj je pogled na to pomalo ciničan te mislim da to ne može danas polučiti željeni efekt – mišljenja je ova mlada umjetnica. Dubrovnik je, govori, vizualno jako lijep grad s prekrasnom prirodom u koju umjetnik može uroniti. Ipak, po pitanju mogućnosti za kreativan rad i druženje s ljudima sličnog umjetničkog interesa, u potpunosti se razlikuje od Rijeke u kojoj je Mitrović studirala.
— Što se tiče okruženja ljudi koji aktivno interaktiraju i koji imaju gdje izložiti sadržaje i stvoriti nešto novo onako spontano, bez razmišljanja, Dubrovnik se s Rijekom ne može usporediti. U Rijeci je puno veći protok ljudi, Dubrovnik je doslovno fizički odsječen granicom, poput otoka smo i to se osjeti i u kontekstu umjetničkog stvaranja. Rijeka je po tom pitanju na boljoj poziciji, a ljudi su i puno otvoreniji. Tamo je iznimno lako prići i razgovarati s drugim ljudima. Pošla bih sjesti, na primjer, u kafić na kampusu, a ljudi bi bili tako opušteni u komunikaciji, prilazili bismo jedni drugima bez problema. U Dubrovniku, s druge strane, ni ne znam gdje su ljudi sa sličnim umjetničkim interesima. Imam dojam da postoje ali da su negdje skriveni i misle da su sami, da bi se voljeli družiti i nešto zajednički stvarati, ali da nigdje nema nikoga. Mislim da problem leži u ekonomiji. Danas se bez novaca, nažalost ne može, a i umjetnik treba jesti i njemu trebaju novci. A ako ih ne možeš dobiti od svog stvaranja, nije ti više održivo baviti se time. Najveća industrija u ovome gradu je turizam u koji je jako lako ‘upasti’. Zašto bi se onda netko borio protiv struje ako može u nešto samo pasivno ući i opstati? To je problem, uljuljani smo jer imamo dovoljno novaca kao grad. Ipak, ima nade. Veseli me što se u kompleksu TUP-a sada razvijaju sadržaji i daje se prostor kreativnosti. Ljudi koje zanimaju malo alternativnije stvari dobili su svoj centar – zaključuje Wanda Mitrović.
ZANIMLJIV ‘SUPUTNIK’
Što se krije iza keramičke glave?
Na ovaj razgovor Wanda Mitrović došla je s keramičkom glavom, naravno, njezinih ruku djelo. Osim što joj je ona ‘razbila’ tremu sa slikavanjem, iza nje se krije zanimljiva simbolika. Naime, glava je dio Wandinog diplomskog rada.
— Glava je bila dio jednog kipa, tj. cijele kompozicije od četiri lika. Glava pripada Merkuru, a s njime su bile još muška i ženska glava, spojeni na jedno žičano tijelo te su predstavljali hermafrodita. Četvrti je bio lik starca, koji je čučao na podu i gledao u ove kao ‘božanske’ likove sa zaprepaštenjem i strahom. Taj starac na podu predstavljao je ljudsku opsesiju za materijalnošću. Napravila sam ga debelog i ružnog kako bi se i u crtiću uprizorio nekakav negativac, s tipičnim karakteristikama, socijalno označenim kao negativnim. Merkur (glava koju sam donijela) stajao je kao sin tog hermafrodita koji pročišćava čovjeka i osuđuje pohlepu i materijalno, sve ono što je predstavljao starac – rekla je Mitrović.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 25. rujna 2019. godine