Hrvatskom se poput požara proširila vijest o trovanjima pićima iz asortimana Coca-Cole.
Od inicijalnih poruka s više pogrešnih nego točnih informacija koje su se prosljeđivale preko aplikacija za dopisivanje pa do službene potvrde prošlo je niti 24 sata. Riječ je o više slučajeva iz Rijeke i Zagreba, a ispostavilo se da se ne tiču istih pića, pa čak ni pića punjenih u istoj državi. Zajednički im je tek proizvođač, piše Vlaho Hrdalo za Telegram.
Još jedna razlika mogla bi se pokazati ključnom za predstojeću istragu: dijelu oštećenika piće je posluženo u kafiću, dok je jedan nastradali student svoju Coca-Colu kupio u automatu na fakultetu. Upravo zbog toga možemo biti gotovo sigurni, i umireni, da nije riječ o hrvatskom slučaju Tylenol.
Krajem rujna 1982. u Chicagu je nakon uzimanja paracetamolskog lijeka Tylenol hospitalizirana 12-godišnja Mary Kellerman, koja je već sutradan i preminula. Ubrzo je međutim na bolničko liječenje primljeno još šest osoba koje su također uzimale Tylenol te su sve umrle u kratkom razdoblju.
Iz doma obitelji Janus, čijih troje članova je već bilo mrtvo, izuzeta je bočica Tylenola iz koje se osjetio miris badema karakterističan za cijanid. Ispostavit će se kasnije da su i preostale 44 kapsule sadržavale dozu cijanida trostruko jaču od smrtonosne.
Šest pilula koje su nedostajale uzeli su Janusovi – Adam, Stanley i Theresa. Slučajnost je htjela da su bočica iz doma Janusovih i ona iz doma Kellermanovih pripadale istoj seriji, na što je proizvođač Johnson&Johnson cijelu seriju povukao. U tom trenutku sve je upućivalo na kontaminaciju u proizvodnom procesu.
Kada se međutim ispostavilo da bočice iz kojih su se otrovale preostale žrtve, Mary McFarland, Paula Prince i Mary Reiner pripadaju potpuno različitim serijama, istraga se usmjerila na mjesta gdje su bočice tog lijeka kupljene. Pokazalo se uskoro da su to ne samo različite trgovine, već i da su bočice proizvedene u različitim pogonima Johnson&Johnsona.
Policija je tad utvrdila da je netko s polica čikaških trgovina uzimao Tylenol, poškropio ga cijanidom i vratio na mjesto. Ono što nikad nisu utvrdili je – tko.
Slučaj Tylenol primjer je najvećeg povlačenja nekog lijeka u povijesti. Primjer je to i jednog od najkvalitetnijih kriznih komuniciranja u moderno vrijeme. Johnson&Johnson povukao je ispravan potez maknuvši iz opticaja lijek u vrijednosti današnjih 300 milijuna dolara, iako mu je tržišni udio zbog toga u manje od dva tjedna pao s 35 posto na svega 8 posto.
U aktualnom hrvatskom incidentu Coca-Cola je doživjela kritike upravo zbog nedovoljno brze reakcije, koju su začinili priopćenjem gdje su oštećenike potpuno neprikladno nazvali “osobama uključenima u slučaj”.
U Coca-Coli se vjerojatno mole Svevišnjem da je riječ o djelovanju nepovezane treće osobe, ali baš zbog toga što je jedna boca izašla iz automata to se zasad čini nevjerojatnim.
Na prvi pogled bi činjenica da je dio boca punjen u Austriji, a dio u Hrvatskoj, i da su servirane u različitim gradovima, mogao upućivati da problem nije u proizvodnom lancu.
Međutim, okolnost da se zagrebački student otrovao bocom iz automata čini tu mogućnost zanemarivom. U kafićima je davno napuštena stara navada otvaranja boce pred gostom zbog čega oštećenici iz kafića neće moći reći je li njihova boca bila tvornički zatvorena, a nema se ni smisla nadati da će se konobar koji ih je poslužio sa sigurnošću sjetiti jedne od sto boca tog dana.
Student iz Zagreba mogao bi se stoga pokazati krunskim svjedokom. On je prema prvim informacijama pretrpio samo lakše ozljede i već je otpušten iz bolnice pa bi istražiteljima mogao reći je li sporna boca izgledala kao da je originalno zatvorena. Gotovo svatko bi primijetio da mu je na PET ambalaži sigurnosni prsten već slomljen. Razumno je pretpostaviti da će student policiji kazati da je izgledala kao i svaka druga. Ako se to dogodi, istraga bi se trebala usmjeriti na proizvodnju, a ne distribuciju.
Sve kad bismo zamislili situaciju u kojoj postoji „trovač“ sa strojem kojim može ponovno začepiti bocu tako da izgleda nedirnuto, vraćanje takve boce u automat gotovo je nemoguće ili u najmanju ruku jako nepraktično. Puno bi jednostavnije i neupadljivije bilo takvu bocu staviti na policu neke trgovine.
Vodeći se principom Occamove britve, prema kojem je najvjerojatniji scenarij onaj jednostavniji, valjat će krivca tražiti u pogonima Coca-Cole, iako ne nužno na proizvodnoj traci. Dapače, za Coca-Colu bi puno bolje bilo kad bi se zaključilo da je slučaj rezultat namjernog djelovanja nestabilnog zaposlenika.
Slično se dogodilo i Germanwingsu koji je, također u svijetlom primjeru kriznog komuniciranja, odmah promijenio svoj šareni logo u sivo-crni, a uskoro se i preimenovao u Eurowings, nakon što je njihov pilot Andreas Lubitz 2015. godine namjerno zabio Airbus 320 sa 150 putnika i članova posade u planinu blizu Nice. Takav pseudo-teroristički čin praktički je nemoguće spriječiti čak i kad vam zaposlenik ima liječnički utvrđene samoubilačke tendencije, kao što je bio slučaj s Lubitzom, što na neki način ekskulpira kompaniju jer o tome nisu bili obaviješteni.
Zato bi Coca-Cola mogla priželjkivati da se potraga za krivcem usmjeri na ljude, a ne na strojeve. Jer zamijeniti čovjeka značajno je manji trošak nego otkloniti grešku na manjkavoj proizvodnoj liniji, a predstavlja i slabiji udarac na reputaciju.
Treba naravno uzeti u obzir i mogućnost da nije riječ u true crimeu iz našeg sokaka, već o nizu slučajnosti koje Carl Jung naziva sinkronicitet. U tom scenariju ne postoji ni serijski trovač niti katastrofa u Coca-Coli, već nekolicina naoko povezanih događaja koji ipak ne predstavljaju jednu čvrstu cjelinu.
Ako vam to zvuči nemoguće, pogledajte kad su umrli prvi američki predsjednici. Čak trojica od njih pet preminuli su 4. srpnja, na američki Dan nezavisnosti. Dapače, dvojica su umrli ne samo istog datuma nego i istog dana. Nevjerojatno, ali ne i nemoguće. A svakako nepovezano.