Prvo tromjesječje tekuće godine pokazalo se iznimno plodnim razdobljem za kvalitetan rock. Trenutno na svojem popisu kojeg opsesivno-kompulzivno sastavljam, prepravljam i podcrtavam te već imam osamdeset albuma koji zaslužuju mjesto u svakoj respektabilnoj playlisti, a petnaest njih je dodatno označeno žutim markerom kao oni koji će se definitivno pronaći između top 10 albuma na kraju godine. Da, već sad imam maleni matematički problem, nekih osam mjeseci prije nego uopće započnem nervozno gristi nokte. Između tih petnaest fantastičnih su i tri albuma veterana teškog zvuka, sva tri nestrpljivo iščekivana remek-djela.
Samo dva tjedna nakon ulaska u novu godinu dobili smo i prvi odličan album, ‘No Cross No Crown’, povratnički trijumf grupe Corrosion of Conformity. U svojem 35 godina dugom postojanju, C.O.C. je prešao put od punka, hardcorea do metala, ali njihovo definitivno najuspješnije razdoblje su bile devedesete i razdoblje južnjačkog hard-rocka na albumima ‘Blind’, ‘Deliverance’ i ‘Wiseblood’ s frontmanom Pepper Keenanom. Njegov povratak u grupu nakon desetljeća odsutnosti se itekako osjeća na ovom albumu i vraća ih u njihove najkreativnije i najuspješnije razdoblje. Petnaest skladbi kojima dominiraju žestoki gitarski rifovi Woodyja Weathermana i iskusni hrapavi Pepperov vokal pružaju sat vremena užitka, a potrebno je posebno istaknuti meni najdraži ‘Little Man’, zatim ‘The Luddite’, ‘Forgive Me’ i ‘Nothing Left to Say’, a album zatvara odlična obrada Queena – ‘Son and Daughter’. Moćan album koji svakog istinskog obožavatelja uspješno pomlađuje barem dvadeset godina.
Veljača je bio mjesec za još jedne veterane rock scene. Kalifornijski stoneri Fu Manchu su me oduševili svojim dvanaestim studijskim albumom ‘Clone of the Universe’. Kao i C.O.C., Fu Manchu su karijeru započeli kao hardcore pankeri, ali su vrlo brzo promijenili stil od kojeg ne odustaju već trideset godina. Bez pretjeranog eksperimentiranja zvukom, oslanjajući se na melodične gitarske rifove i lako pjevne prepoznatljive vokalne dionice, unatoč popriličnom prometu u izmjenama postave, zadržavaju konstantu kvalitete studijskih snimki i živih svirki. Band koji je uspješno lansirao karijeru Brant Bjorka i tria Nebula ni na ovom albumu ne razočarava. Na A strani prezentiraju šest izvrsnih stvari od kojih moram naglasak staviti na ‘Hexed’ i ‘Nowhere Left to Hide’, dok je B strana albuma rezervirana za samo jednu skladbu, epski osamnaest-minutni ‘Il Mostro Atomico’, žestoki gitarski sonični napad počasnog gosta, kanadske rock legende iz kultnog Rusha – Aleksandra Živojinovića, umjetničkog imena Alex Lifeson, glazbenog genija po kojemu je čak nazvan i pojas asteroida. Skladba puna virtuoznosti je istog trena postala soundtrack za svakodnevnu večernju meditaciju i punjenje baterija.
Treći album rock veterana za treći mjesec u godini je rezerviran za ‘Mindfucker’ američkih space-rockera Monster Magnet. Deseti studijski album master-minda grupe Davea Wyndorfa otvara eksplozivni ‘Rocket Freak’, a u sljedećih pedeset minuta nema ni sekunde predaha, već se nametnuti tempo održava kroz deset izvrsnih pjesama, od proročanske ‘I’m God’, preko svemirskog flashbacka na sedamdesete u ‘Ejection’ pa sve do zadnjeg takta psihodelične ‘When the Hammer Comes Down’, s posebnim naglaskom na emotivnu sedmo-minutnu bluzersku baladu ‘Drowning’. Mindfucker se već tjednima vrti po mojoj playlisti, dok svakodnevno križam datume na kalendaru do mog odlaska na njihov koncert početkom svibnja. Avionska karta je u džepu, Google Maps programiran, a Dave sam na ovom albumu izražava moje sentimente jednostavno kroz pjesmu ‘Want Some’. Want Some Monster Magnet, sad, odmah i neprekidno.
Foto: Službene Facebook stranice / Bandcamp