Ovih dana svjedoci smo brojnih promjena u dosadašnjem funcioniranju kako kulture u Gradu Dubrovniku, tako i obnove spomenika kulture. O tome kao i o aktualnoj političkoj situaciji u Gradu Dubrovniku razgovarali smo sa zamjenikom dubrovačkog gradonačelnika akademikom Nenadom Vekarićem.
Hrvatski sabor izglasao je izmjene Zakona o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika. Kako to komentirate? Mnogi se boje da će izuzimanjem Društva prijatelja dubrovačke starine obnova spomenika kulture biti ugrožena. Jesu li ti strahovi opravdani?
Čitav problem oko odnosa Grada Dubrovnika i Društva prijatelja dubrovačke starine jest u tome što se ne raspravlja o suštinskim stvarima. Po mom sudu suštinski su važne samo dvije činjenice. Prva je važna činjenica da je Društvo prijatelja radilo sjajne stvari, da je ostvarilo i mnoge značajne rezultate u obnovi i očuvanju dubrovačke baštine i da je nemali broj osoba u to uložio izniman trud i ljubav prema gradu Dubrovniku. Druga je važna činjenica da su gradske zidine vlasništvo svih građana grada Dubrovnika, a onaj tko zastupa građane Dubrovnika jest Grad Dubrovnik. Ako se te dvije činjenice respektiraju lako će se pronaći rješenje u kojem će i Društvo prijatelja dubrovačke starine imati svoje mjesto i mogućnost da nastavi s obnovom i zaštitom dubrovačkih starina na zadovoljstvo svih, a građani Dubrovnika najveću korist od zarade na imovini koja je njihova. Unatoč izglasavanju zakona mislim da još uvijek ima vremena za mudro rješenje. Što se tiče straha da je Grad Dubrovnik rizičniji zaštitnik dubrovačkih spomenika kulture od bilo koga drugoga, pa tako i od Društva prijatelja dubrovačke starine, jest apsurdan. U tom bi smo slučaju trebali odustati od demokratskih izbora jer to znači da mala skupina ljudi bolje zna što je interes građana grada Dubrovnika od samih građana.
Vlahušić izvrsno vodi Grad
Kako ocjenjujete drugi mandat aktualne vlasti i gradonačelnika Vlahušića?
Kad bilo koga želim ocijeniti, pa tako i gradonačelnika Vlahušića, onda se nastojim držati činjenica. Mislim da svaki građanin grada Dubrovnika može uzeti olovku i papir i izračunati koliko njegov kućni budžet profitira: zbrojiti iznos koji godišnje dobiva činjenicom da je prirez smanjen s 15 posto na 10 posto. Dodati iznos jeftinijeg puta avionom u Zagreb ili uštedu koju će ostvariti štednjom od pola cestarine ide li automobilom. Zbrojiti popust koji je dobio na subvenciji gradskog prijevoza. Ako je umirovljenik, dodati iznos koji se dodaje na mirovinu. Ako je roditelj s djecom u vrtiću, koliko je uštedio zbog gradske subvencije. Ili, ako je student koji je iskoristio subvencionirani kredit za studiranje, upisati iznose subvencionirane kamate, da ne spominjem mogućnost studiranja koju možda ne bi ni imao da nije otvorena ta mogućnost. Ako je nadareni učenik ili student, uračunati stipendiju koju je dobio… Netko je dobio više, netko manje – no, mnogi su dobili, pogotovo oni koje kriza teže pogađa. Sad treba postaviti pravo pitanje: zašto su dobili? U mnogim gradovima to nisu dobili. Dobili su zato jer je netko u toj gradskoj upravi dobro radio pa je Grad Dubrovnik mogao ostvariti taj prihod i onda ga podijeliti. Pođimo dalje. Izdvajanje za kulturu bliži se udjelu od jedne četvrtine ukupnog proračuna Grada Dubrovnika. To je dvostruko više nego u prvom sljedećem gradu u Republici Hrvatskoj. Svi koji rade u kulturi grada Dubrovnika trebaju biti svjesni činjenice da bi, kad bi se udio izdvajanja za kulturu sveo na udio koji izdvaja prvi sljedeći grad u Hrvatskoj, pola zaposlenih u kulturi moralo dobiti otkaze, a da bi na financiranje programa mogli potpuno zaboraviti. Zbog čega ipak nije tako? Jer je netko u toj gradskoj upravi dobro radio pa je Grad Dubrovnik mogao ostvariti taj prihod i onda ga izdvojiti za funkcioniranje svojih kulturnih ustanova i programa. Dubrovnik je silno uznapredovao u rješavanju prometnog pitanja, sjetite se koliko dugo smo se pred par godina autom vozili po Gradu. Sad i u srcu sezone prohodimo bez zastoja. Napravljeno je preko 20 novih dječjih igrališta, otvoreni i neki novi vrtići. Gradska je imovina uvećana kupnjom nekretnina, primjerice vile Čingrija, ulazi se u kupnju ljetnikovaca, da ne nabrajam dalje. Zašto? Jer je netko u toj gradskoj upravi dobro radio pa je Grad Dubrovnik mogao ostvariti taj prihod i onda realizirati te projekte.
Mislim da je najveća zasluga gradonačelnika Vlahušića što je stabilizirao gradski proračun i stvorio financijsku bazu koja dozvoljava i razvojne projekte i visok stupanj socijalnih i drugih mjera koje mnogim građanima i obiteljima olakšavaju život i to u trenutku kad čitava država grca. Svi pokazatelji pokazuju – od udjela nezaposlenih, pa ako hoćete čak i do pozitivnog prirasta stanovništva, da je Dubrovnik danas oaza u Hrvatskoj. Dubrovnik jest zlatna koka, ali ne nosi svaka zlatna koka i zlatna jaja. I Šibenik je zlatna koka, i Trogir je zlatna koka. I Hrvatska je jedna zlatna koka, ali ne nosi zlatna jaja. Za to je potrebno dobro vođenje. Vlahušić izvrsno vodi grad Dubrovnik i mislim da je to teško osporiti bilo kome tko želi raspravljati argumentima.
Suradnja izvrsna s Vlahušićem
Kakva je Vaša suradnja s gradonačelnikom Vlahušićem?
Najkraće rečeno – izvrsna. Doduše, u onoj mjeri izvrsna koliko ga ja mogu pratiti. Jer njega je užasno teško pratiti i ponekad mi se čini da nisam tome dorastao. Nerijetko osjetim da sam se zadihao i da ne mogu više trčati, a on trči i ne odaje znakove umora. Kad sam pred petnaestak godina ušao u politiku, bio je jedan jedini razlog: uvjerila me Vlahušićeva opsesivnost Gradom i njegova opsesivna vizija razvoja grada Dubrovnika koju sam smatrao ispravnom. S Vlahušićem sam desetak godina bio u opoziciji. Kad je dobio priliku upravljati Gradom mnogi su po njemu pljuvali, napadali ga, izrugivali se s njegovim idejama. Ali su se onda počeli pokazivati rezultati i mislim da su mnogi građani promijenili svoj početni stav o Vlahušiću.
Od 1. siječnja prihodi od prodaje ulaznica svih kulturnih ustanova odlaze u proračun Grada. Što će to konkretno donijeti Gradu, a što kulturnim ustanovima?
Mislim da će od toga svi imati koristi – i kulturne ustanove i Grad Dubrovnik. Nijedna od kulturnih ustanova kojima je Grad vlasnik ne može raditi isključivo na komercijalnoj bazi. Grad Dubrovnik svih njih subvencionira – neke u cijelosti jer ne mogu zarađivati, neke u manjem udjelu jer mogu zaraditi. Gdje će ići prihod od ulaznice, tehničko je pitanje. Modeli naplate trebaju biti takvi da dovedu do najvećeg mogućeg prihoda, a nebitno je gdje je ulaznica naplaćena. Način da više muzeja bude objedinjeno pri naplati povećava njihovu konkurentnost i mogućnost da se puno više zaradi nego pri pojedinačnoj prodaji. Turist će puno lakše odvojiti dvadesetak eura za karticu koja nudi čitav paket usluga, od muzeja do gradskog prijevoza, nego desetak eura za jedan pojedinačni muzej. U svakom slučaju, nije cilj nikome ništa dignuti, naprotiv, cilj je stvoriti preduvjete za veći prihod, a to ujedno znači i da će kulturne ustanove za svoje programe moći dobivati veće iznose nego što su imali do sada. No, nije samo to cilj. Cilj je i disperzirati turiste po čitavom Gradu, maknuti ih sa Straduna. Posjećenost nekim zabačenijim muzejima se povećala s uvođenjem kartice jer mnogi turisti tamo ne bi ni “naletjeli” odnosno došli zbog lokacije, a ovako, kad su platili, žele to i iskoristiti.
Revitalizacija spomenika
Govori se često i o projektu obnove dubrovačkih ljetnikovaca. Kako ste zamislili taj projekt?
Jedan od glavnih projekata za koji se Grad Dubrovnik zalaže jest projekt revitalizacije dubrovačkih ljetnikovaca. Cilj je da se ožive bar neki od razrušenih i zapuštenih dubrovačkih ljetnikovaca, da se oko njih “zavrti” priča koja je tako dobro počela obnavljanjem ljetnikovca Caboga. Grad ima u vlasništvu Restićev i Gučetićev ljetnikovac i već se radi na pripremi dokumentacije za obnovu tih ljetnikovaca. Namjera je kupiti i Ðurđevićev ljetnikovac u kojem je bio zadnji sastanak dubrovačke vlastele. Riječ je o dugoročnom projektu u kojem bi se nastojalo što više koristiti sredstva europskih fondova. No, bez obzira na dugo trajanje projekta, namjera je da se već sada bar neki od tih ljetnikovaca učini dostupnim turistima i da bude omogućena šetnja brodom dubrovačkim ljetnikovcima – koja bi obuhvatila uz spomenute i ljetnikovac Sorkočević u Marini, razrušeni Gundulićev ljetnikovac, nepostojeći Držićev ljetnikovac na izvoru Omble, a bio bi uklopljen i samostan u Rožatu, uz izradu mnogih popratnih sadržaja koji bi to pratili.
Dokle se došlo sa kandidaturom Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine?
Trenutno se izrađuje dokumentacija koja će biti potrebna za taj natječaj kada bude raspisan.
Ubrzo studij Povijest Jadrana i Mediterana
Nedavno se moglo čuti kako kao zamjenik gradonačelnika niste mogli biti imenovani u Upravno vijeće Muzeja. Kako to komentirate? Jeste li se povukli iz Upravnog vijeća?
Točno, to je bio propust i čim je utvrđeno da je prigovor bio opravdan, povučen sam iz Upravnog vijeća.
Senat Sveučilišta u Dubrovniku prihvatio je program preddiplomskog sveučilišnog studija Povijest Jadrana i Mediterana. Vi ste ujedno i predsjednik povjerenstva za izradu. Predstavite nam ukratko novi studij i što će on donijeti Sveučilištu u Dubrovniku i gradu Dubrovniku?
Visoko obrazovanje je po mom dubokom uvjerenju jedan od najvažnijih strateških ciljeva grada Dubrovnika. Dubrovački gospodarski resursi su ograničeni i prilično jednostrani. Dubrovnik ne smije biti grad koji živi jedino od turizma, koji je lukrativna grana, ali i vrlo ranjiva. Smatram da stvaranje snažnog Sveučilišta s jakim međunarodnim linkovima, a ujedno i povezan s onim djelatnostima koji su za Dubrovnik važni, u prvom redu turizmom, kulturom i djelatnostima vezanim uz iskorištavanje mora, otvara velike mogućnosti. Razvoj centara izvrsnosti za neka znanstvena i umjetnička područja ima u Dubrovniku realne šanse i sve preduvjete. U trenutku kad nam je država “na koljenima” i kad mnogi čimbenici utječu da udio izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje u proračunu Republike Hrvatske nije adekvatan da bi taj razvoj mogao biti uspješan, mislim da je od iznimne važnosti da grad Dubrovnik to neutralizira, ne dozvoli marginalizaciju tog Sveučilišta, već snažnom potporom pridonese njegovom razvoju i jačanju. Preddiplomski sveučilišni studij Povijest Jadrana i Mediterana jedna je kockica u tom nastojanju. Riječ je o studiju povijesti koji težište stavlja na izučavanju Mediterana i koji bi trebao činiti cjelinu sa diplomskim studijem koji se kani osnovati kroz 2 do 3 godine, a koji bi imao i jaku raguzeološku dimenziju. Taj studij humanističkih znanosti, kojem bi nositelj bilo Sveučilište u Dubrovniku, a odvijao bi se u partnerstvu s Filozofskim fakultetom u Zagrebu, mislim da bi mladim Dubrovčanima otvorio novu šansu i da bi taj studij naišao na interes, a ujedno i bio koristan jer zbog povijesnog grada koji smo naslijedili i velikog broja kulturnih ustanova u gradu za to postoji dugoročna potreba. Procedura prihvaćanja tog studija je u tijeku, ide dobrim smjerom, no još je preuranjeno za prognozu.