U puno smo navrata pisali na temu nužnosti usmjeravanja našeg gospodarstva, primarno naravno turizma kao glavne gospodarske grane o kojoj neposredno ili posredno svi ovisimo, uvođenja reda, definiranja ciljeva i strateškog planiranja. Često nam je sugovornica bila predsjednica Županijske komore Dubrovnik Nikolina Trojić, koja godinama upozorava na značaj navedenoga.
Vlada stalno donosi nove mjere koje poduzetnici, posebno mali iznajmljivači, doživljavaju kao udar na svoju djelatnost i egzistenciju. Posljednja u nizu koja je izazvala veliko negodovanje je najava povećanje poreznih i doprinosnih opterećenja za paušalne obrtnike. Naš gradonačelnik je prokomentirao da se ne slaže s predloženim rješenjem. On smatra da bi pravednije rješenje bilo uvođenje jedinstvene stope od 10 posto na ostvareni promet od kratkoročnog najma. Zanimalo nas je čuti što Trojić misli o ovoj mjeri, kao i generalno do sada uvedenim promjenama i onima koje su u planu za dalje. Uopće daljnjem razvoju turizma i gospodarstva u cjelini, kao i stambenoj politici koja se isprepliće s ekonomskom.
Ne može dovijeka….
-Da, Vlada doista pokušava upravljati. Najavi kroz medije da će donijeti određene promijene, koje bi svaki slobodomisleći ekonomist podržao, ali onda pod pritiskom javnosti ih ublaži i na kraju nam izađe neki hibridni model koji niti rješava problem niti puno „zakači“ one na koje se odnosi, pa su svi napola sretni ili nesretni. Ali ne može to tako dovijeka, problemi se gomilaju. Trideset godina ponavljamo kao papige da nam struktura gospodarstva ne valja, ne stvaramo novu vrijednost, uvozna smo ekonomija, rentijerskog mentaliteta i onda kad dođe inflacija sve nabrojeno što ne valja u strukturi gospodarstva upravo pogoni inflaciju da buja. Stvorio se višak novca u sustavu, što od EU sredstava, što od turizma. K tome skočili su troškovi nabave iz uvoza i eto inflacije. Kako bi se sačuvao standard dizane su plaće u javnom sektoru, što je onda natjeralo i privatni sektor da digne plaće. Ali to je umjetan rast, jer nije zasnovan niti na stvaranju nove vrijednosti niti na povećanju produktivnosti. To povećanje plaća onda opet zadržava potrošnju građana iznimno velikom, čemu se doda potrošnja turista i eto snažnog pogonskog goriva za rast nove inflacije. Time smo mi u začaranom krugu. Ako država želi sustavno riješiti problem inflacije, mora znatno smanjiti i svoju potrošnju, ali i potrošnju građana, a to znači trenutno mora pasti standard kako bi se u budućnosti ponovo mogao popraviti. Jer svako povećanje plaća pojest će nova inflacija, to je začarani krug – smatra Trojić zaključujući kako su zbog navedenoga mjere Vlade bile nužne. Većina ih je, tvrdi ona, dobra i treba ih podržati.
Razgraničiti paušaliste i privatne iznajmljivače!
-Međutim, treba razgraničiti mjere za obrtnike paušaliste i privatne iznajmljivače. Obrtnici paušalisti su jedan savršen model gdje ljudi mogu raditi dodatno kao poduzetnici, a da je to legalno. Ne bih nikad dirala taj model, jer se povećanjem davanja ne postiže financijski ništa značajno, ali se šalje loša poruka malom poduzetništvu. S druge strane koncept turističkog iznajmljivanja kod nas je došao do točke usijanja i vapi za mudrim i odvažnim promjenama.
Slažem se s gradonačelnikom da se privatni iznajmljivači trebaju drukčije porezno tretirati. Toga su svjesni svi koji vide dalje od svog nosa i vlastitog interesa. Smatram da samo oni iznajmljivači koji ugošćuju ljude pod svojim krovom trebaju plaćati paušal, kako bismo sačuvali tu divnu posebnost hrvatskog turizma. Svi ostali koji iznajmljuju u kućama, stanovima u zgradama, vilama za odmor trebaju biti organizirani kao poslovni subjekt, ili obrt ili d.o.o. i poslovati po tim uzusima poslovnog subjekta. S obzirom da iznajmljivači imaju i veliki broj ulaznih troškova mnogima od njih bi bilo isplativo da uđu i u sustav PDV-a jer bi time izbili ulazni PDV. Tako bi značajan broj trenutnih meštara, čistačica i ostalih pružatelja usluga automatizmom postali poduzetnici i počeli bi izdavati račune – pojašnjava Trojić, ističući kako bi se uz navedeno vrlo ozbiljno trebalo pozabaviti kontrolom iznajmljivanja na crno. Jer, zaključuje, tek kad sustav pokaže da je pravedan može zadobiti povjerenje svojih građana.
Pitanje stranih radnika
Po pitanju radne snage jasno je da imamo ogromni problem. Domaće radne snage jednostavno nema. Uvedena su zakonska pravila koja se tiču radnih dozvola sa brojnim ograničenjima. Poduzetnici u turizmu se žale na duljinu čekanja izdavanja radnih dozvola, uvjetovanje zapošljavanja stranih radnika visinom profita, prethodno zaposlenim određenim brojem domaćih radnika, kojih nema… Zanimalo nas je kako Trojić komentira navedeno.
-Upravo ovih dana je izašao novi Zakon o strancima, koji je zasigurno unaprijeđena verzija onog prethodnog. Prije svega definira promet u godini dana, za razliku od prethodnog koji je tražio promet po mjesecu pa se znalo dogoditi kad naši poduzetnici u siječnju ili veljači traže dozvole za strance da nemaju definiranu razinu prometa i ne mogu dobiti pozitivno mišljenje Zavoda za zapošljavanje. Nadalje, ocijenila bih da je novi Zakon dobar balans u zaštiti prava domaćih radnika, koji bi u Hrvatskoj morali imati prednost zapošljavanja, ali ujedno štiti radna prava te dostojanstvo stranaca, posebice u odnosu smještaja te promjene radnog mjesta ili poslodavca. Njime je definirano da na pet stranaca koje tražite morate imati jednog našeg domaćeg stalno zaposlenog u godini koja prethodi ili u onim deficitarnim zanimanjima na jednog domaćeg možete imati deset stranaca, što je sasvim ok. Propisao je da stranci moraju položiti Hrvatski jezik bazične razine A1.1. što je osnova za ikakvu integraciju. Novi Zakon donosi mogućnost trogodišnje sezonske dozvole, što će u buduće riješiti trenutne probleme oko duljine čekanja za izdavanje dozvola – kazuje Trojić.
Turistički vs dugoročni najam
Problem manjka stanova za dugoročni najam se pokušao riješiti zakonskim promjenama, ali situacija kojoj svjedočimo makar na našem području nam ukazuje da se ništa nije postiglo. Naime, ako i jest smanjen broj stanova za turistički najam isti se nude radnicima, jer je profitabilnije iznajmljivačima. I opet su nam sugrađani koji traže krov nad glavom u poziciji da jednostavno nemaju te novce koje traže iznajmljivači. Logično je stoga zapitati se je li uopće traženje rješenja za problem stanovanja u okviru turističkog sektora bilo ispravno ili je pak država trebala stambenu politiku planirati i rješavati na drugi način – izgradnjom stanova?!
-Potrebe za smještajnim kapacitetima kod nas ima domaće stanovništvo, turisti te strani radnici. Potrebe domaćeg stanovništva, u odnosu na brojke iz prošlosti, su možda čak malo i opale, međutim druge dvije kategorije su ubrzano rasle zadnjih petnaestak godina. Svi smo svjedoci da se u svakoj novoizgrađenoj zgradi 80 posto stanova proda za turistički najam, a da u samo 20 posto žive domaći ili su to stanovi za dugoročni najam. E sad, kad smo toga svjesni morali bi upravljati anomalijama. Ne možemo prepustiti sve slobodnom tržištu. Jer slobodno tržište ima smjernice koje savršeno doprinose u fazi rasta, ali kad doživite „break even point“ tj, kad prijeđene prijelomnu točku onda slobodno tržište pokazuje anomalije i počinje negativno djelovati na gospodarska kretanja. Nama se upravo to sad događa, stoga je nužno uključivanje države ili lokalne uprave u definiranju i zadavanju okvira, kako tržište ne bi postalo destruktivno. Kroz lokalne planove upravljanja itekako se moglo doprinijeti definiranju zona za stanovanje i zona za iznajmljivanje. Time bi osigurali znatno veći udio stambenog fonda. Isto tako, znamo da bez radne snage, i domaće i strane, nema razvoja našeg gospodarstva. Lokalna sredina mora raditi planove novih stambenih zona i ulagati u stanogradnju, ali priuštivi koncept stanovanja, jer ako se i tu bude išlo „tržišno“ neće biti sreće – smatra predsjednica Županijske komore Dubrovnik.
Pilamo li granu na kojoj sjedimo?
Sve u svemu poruka iz udruge Spasimo male obiteljske iznajmljivače, kao i mnogih stručnjaka, je da „pilamo granu na kojoj sjedimo“. Pilamo li zaista? – zanimalo nas je mišljenje Nikoline Trojić. I što po njoj treba učiniti i/ili pak prestati činiti da ta grana ostane „na stablu“ i da procvjeta?! Jesu li mali poduzetnici, posebno mali iznajmljivači, s pravom ogorčeni? I je li smjer u kojem se ide ispravan? U čemu je zapravo rješenje svih problema s kojima smo suočeni?
-Eksponencijalne stope rasta privatnog smještaja pilaju granu na kojoj sjede i postojeći iznajmljivači, ali i cijela hrvatska ekonomija. Tko toga nije svjestan ili je sebičan ili ga ne zanima istina. U Hrvatskoj ima oko 100.000 privatnih iznajmljivača oko 670.000 kreveta koji rade legalno, a tome još treba dodati i one koji iznajmljuju na crno. Kad se potegne priča oko privatnog smještaja uvijek sve završi na „jadnoj bakici kojoj je to dodatni prihod, dodatak na bijednu mirovinu“. Da demistificiramo, davno je iznajmljivanje prestalo biti dodatni prihod, posebice bakicama. To je danas postao jedan od najlukrativnijih biznisa, sa iznimnim povratom na uloženo, do te mjere atraktivan da već godinama nisam čula od stranih investitora zanimanje za ništa drugo osim za ulaganja u apartmane. I to govori dovoljno samo za sebe. Ali zapitajmo se koju poruku šaljemo mladim generacijama? Dovoljno vam je iznajmljivati par mjeseci i od toga živjeti cijelu godinu. I upravo to, najviše buke oko bilo koje promijene propisa dižu oni koji rade dva do tri mjeseca ljeti i žive od toga cijelu godinu. Naravno da njima ne odgovara bilo kakvo podizanje troškova. I ja donekle mogu razumjeti ljude, naravno da svatko misli na sebe i žele maksimizirati svoj profit, ali tu država treba pokazati malo više kičme i hrabrosti – mišljenja je Trojić, koja nam detaljno i vrlo slikovito argumentira svoj stav.
Zašto paušal nema poljoprivreda i proizvodnja hrane?
-Zbog tako atraktivne zarade sve više mladih ljudi jedio što želi raditi je iznajmljivati, i onda se mi čudimo kako nemamo zanatlija ili kako nitko ništa ne proizvodi, kako kod nas nitko ne obrađuje zemlju. A ja vas pitam zašto bi išta i radili kad je ovakva porezna politika prema smještaju zapravo politika subvencija. S druge strane zašto paušal nemaju one vitalne grane gospodarstva, kao što je poljoprivreda ili proizvodnja hrane. Bez njih nijedno društvo ne može preživjeti i te djelatnosti plaćaju prave poslovne poreze, a mi smo eto baš turizam definirali kao socijalnu kategoriju. Ima nešto duboko pogrešno u našem odnosu prema tome. Često se pitam jesu li naši ljudi doista toliko kratkovidni i sebični, da misle samo na sebe, na svoju korist, da ih nije briga u što će se razviti ovo naše društvo. Zar smo doista postali toliko slijepi i bezosjećajni i dižemo bune za najavljenih 50 – 100 € po krevetu godišnje, a u isto vrijeme ovisimo o uvozu hrane. Da imamo imalo obzira bunili bi se i tražili najpovoljnije uvjete za proizvodnju hrane, jer kako se okolnosti oko nas kreću naši pjati ovise o tuđem trudu i radu, a to nije pouzdano posebice u turobnim vremenima. Kad bi političari artikulirano i temeljito objasnili zašto se neki potezi povlače, čemu oni u budućnosti vode i kako se planira to ostvariti vjerujem da bi ove i slične mjere dobile puno veću potporu javnosti.
A kad me pitate za rješenje situacije u turizmu opet se vraćam na novi Zakon o turizmu, koji je doista dao alat lokalnoj zajednici da upravlja svojim turizmom na način koji je njoj prikladan. U tom smislu vidim da ima prostora za kreaciju, tj. lokalna uprava treba izabrati kako želi da ovaj Grad ubuduće izgleda i kakav turizam želi. Temeljem Plana upravljanja destinacijom Gradsko vijeće može donijeti izvršne odluke koje se tiču vrste i načina registracije novih apartmana, ali i svih ostalih sadržaja u turizmu. Upravo kroz to se može utjecati da se ubuduće otvaraju samo apartmani visoke dodane vrijednosti; kulturne, sadržajne, specifične lokalne i slično – zaključuje Trojić.
