U Lijepoj Našoj postoji jedna rečenica koja nas prati cijelo djetinjstvo i koju čujemo češće nego „dobar dan“. „Treba ti veza!“ Treba ti veza za posao, za natječaj, za napredovanje, za upisati dijete u vrtić, za dobiti koncesiju ili neku dozvolu, i tako dalje i dalje. Postala nam je to gotovo narodna filozofija, nešto što se izgovara usput, kao da je najnormalnija stvar na svijetu, vremenska prognoza za sutrašnji dan. Sve, samo ne ozbiljan društveni problem.
Nije ta rečenica ovakav status dobila bez razloga. Svi smo bolno svjesni kakve probleme Hrvatska godinama vodi. Borba s korupcijom, političkim utjecajima i zapošljavanjima koja više podsjećaju na obiteljska okupljanja, nego na profesionalne natječaje nešto je što manjoj skupini ljudi ulijeva sigurnost jer znaju da je njihovo zaleđe dovoljno sigurno i jako, a nas druge ostavlja u pitanjima o smislu pokušavanja, ulaganja truda i vjere da naša obrazovanja i sposobnosti nisu uzaludni. Jer ako je sve unaprijed odlučeno, ako je sve već „riješeno“, čemu onda godine odricanja, čemu prijavljivanje na natječaje za koje svi osim nas unaprijed znaju ime pobjednika i čemu trud ako je, kako često čujemo, sve svakako stvar jednog telefonskog poziva u pravom trenutku?
Ipak, postoji jedna velika opasnost u ponavljanju te rečenice i ovakvog mentaliteta. U trenutku kad u ovo počnemo vjerovati kao u apsolutnu istinu, prestanemo pokušavati i prije samog početka. Sami sebe uvjerimo da nema smisla boriti se i odustanemo na samom startu. „Treba ti veza“ postane savršeno objašnjenje za sve; za sustav koji ne funkcionira, za sporost institucija i najgore od svega, za vlastitu pasivnost. I tek tu počinju pravi problemi. Istina, postoje nepošteni natječaji i postoje pozicije koje su rezervirane za „nekog svog“. Postoje vrata koja se nekima otvaraju puno lakše nego drugima i sve je to nešto o čemu ne treba imati iluzije. Isto tako, iza te rečenice često se skriva i nešto drugo, a to je kolektivni cinizam koji nas uvjerava da je svaka priča o uspjehu zapravo rezultat nečije veze i koji na jedan način pravda naše osobne neuspjehe i nikad započete pokušaje. Lakše je na taj način objasniti svijet i vjerovati da je sustav potpuno zatvoren, nego prihvatiti da postoje ljudi koji su, usprkos svemu, odlučili ne odustati. Istina je da čak i u ovoj državi postoje ljudi koji su uspjeli bez zaleđa, političkih knjižica i magičnih telefonskih poziva. To su ljudi koji su krenuli od nule, samo sa znanjem, radom i tvrdoglavošću koja ponekad izgleda pomalo i naivno. Takvi ljudi često imaju sporiji put, težak i frustrirajući. Moraju gledati one koji preskaču stepenice, svjesni kako sami moraju ići jednu po jednu, ali i često se vraćati prema dnu u trenutku kad pomisle da su ipak uspjeli dograbiti neku visinu. Ali dođu i do nje, kad-tad.
I u tome leži razlika između dvije vrste ljudi u ovoj zemlji. Jedni će se cijeli život skrivati iza te opasne rečenice da se bez veze jednostavno ne može, drugi će, unatoč svemu i svim prethodnim razočarenjima, pokušati sami sebi dokazati suprotno. Možda Hrvatska još uvijek ima previše „veza“ i pojave „brojanja krvnih zrnaca“, previše nepravde i raznih pogodovanja, ali volim vjerovati da ima i još dovoljno svojih mladih ljudi koji i dalje vjeruju da znanje, rad i karakter vrijede više od telefonskog poziva te sve dok oni takvi postoje, rečenica „bez veze se ne može“ ostat će samo izgovor, ali nikako ne pravilo.
