‘Umiremo kao narod!’ – izjavio je početkom prošle godine Marko Potrebica, predsjednik Gradskog vijeća Grada Dubrovnika i ravnatelj Studentskog centra Dubrovnik. Bila je to jedna od onih rečenica koje se lako urežu u javni prostor. Dramatična, teška, gotovo sudbonosna. Rečenica koja ne ostavlja mnogo prostora za nijanse jer priziva pitanje opstanka, naroda, države, Hrvatske ‘kakvu poznajemo i volimo’.
Potrebica je tada govorio o demografiji, o budućnosti Hrvatske, o mladima, obiteljima, djeci, o tome tko će za nekoliko desetljeća hodati našim gradom. Govorio je i kako je demografija ‘pitanje života i smrti Hrvatske’. U drugim je istupima upozoravao na nekontrolirani uvoz radne snage, pitao se koliko će Hrvata živjeti u Dubrovniku za 50 godina, govorio o tome da se države i nacije danas gube upravo u demografiji.
Puna su mu usta Hrvatstva, nacionalne svijesti, opstanka naroda, domaće djece, domaće radne snage i onog dobro poznatog ‘MI HRVATI’ registra u kojem se gotovo svaka važna društvena tema na kraju pretvara u pitanje jesmo li dovoljno svjesni tko smo, što smo i hoće li nas uopće biti. U takvim nastupima sve zvuči veliko, teško i sudbonosno. NAROD. NACIJA. BAŠTINA. DEMOGRAFIJA. BUDUĆNOST.
Sve to zvuči ozbiljno. I jest ozbiljno. Problem je samo u tome što se domoljublje ne mjeri velikim rečenicama, nego konkretnim odlukama onda kada za njih postoji prostor. A upravo tu, na prvom konkretnom ispitu, demografska se zabrinutost Marka Potrebice sudara s praksom ustanove koju vodi.
‘Hrvat treba ostati na hrvatskoj grudi!’
I kao da sve dosadašnje izjave nisu bile dovoljne, Potrebica je na nedavnoj sjednici Gradskog vijeća ponovno govorio istim tonom. U raspravi o stambenom pitanju istaknuo je kako je važno zadržati mlade ljude u Dubrovniku, upozorio da broj stanovnika možda jest ostao isti, ali da iz Grada bježe obrazovani ljudi. Potom je izgovorio rečenicu koja kao da je pisana za ovaj slučaj: ‘Hrvat treba ostati na hrvatskoj grudi!’
Pa neka ostane!
Ali gdje?
Na kojoj hrvatskoj grudi, ako mladi čovjek koji već studira u Dubrovniku, koji bi ovdje preko ljeta radio, zaradio i možda se dugoročno vezao za Grad, početkom srpnja mora izaći iz Studentskog doma kako bi njegovo mjesto zauzeo turistički krevet?
Jer nije dovoljno reći da ‘Hrvat treba ostati na hrvatskoj grudi’ ako mu se istodobno u praksi poručuje da na toj istoj grudi za njega nema kreveta čim počne sezona.
Naša djeca ljeti više nisu prioritet
Od 30. lipnja u ponoć, dakle, studenti, mladi Hrvati iz svih dijelova Hrvatske i Hercegovine, moraju napustiti Studentski dom. Moraju poći svojim kućama kako bi se kapaciteti Doma, u srcu turističke sezone, mogli staviti na tržište. Drugim riječima, dok se u javnim nastupima govori o mladima, Hrvatima, demografskoj obnovi i budućnosti Dubrovnika, u praksi se mladima koji bi upravo to ljeto željeli ostati u Dubrovniku šalje poruka: za vas mjesta nema.
A riječ je o studentima. O mladim ljudima koji već studiraju u Dubrovniku, koji su ovaj grad barem dijelom prihvatili kao svoj, koji bi preko ljeta ovdje RADILI, ZARADILI, upoznali Grad izvan učionice i predavaonice, možda se povezali s poslodavcima, možda se ZALJUBILI i Dubrovnik odabrali kao mjesto budućeg života. Dio njih sigurno bi, da im se pruži prilika, Dubrovnik počeo gledati ne samo kao mjesto studiranja, nego kao mogući dom.
Zar to nije upravo ono o čemu stalno slušamo? Zar to nije konkretna demografska mjera? Ne veliki govor, ne svečana sjednica, ne još jedna u nizu patetična rečenica o opstanku naroda, nego mogućnost da mladi Hrvati ostanu u Dubrovniku preko ljeta, rade, žive, pune Grad mladom energijom i možda jednom ovdje odluče ostati zavazda.
Ali ne. Njih se šalje doma.
Turistički krevet važniji od studentskog ostanka
Potrebica je godinama objašnjavao kako Studentski dom mora biti samoodrživ. Govorio je da komercijalizacija nije hir, nego uvjet opstanka. Da Dom mora ‘zaraditi na tržištu’. Da je izbor jednostavan: ili propasti ili raditi.
To je argument koji se može razumjeti kao poslovna logika. Ali javna ustanova koja je izgrađena javnim i europskim novcem, s osnovnom namjenom studentskog standarda, ne može se promatrati samo kroz logiku recepcije, noćenja i popunjenosti.
Jer u Dubrovniku svaki krevet ima političku težinu. Svaki kvadrat ima društvenu cijenu. Svaka odluka o tome tko može ostati u prostoru, a tko mora izaći iz njega, nije samo poslovna odluka. To je odluka o tome kome Grad pripada.
I tu se otvara pravo pitanje: ako Studentski dom ljeti može biti tržišni smještaj za turiste, zašto ne može biti i DEMOGRAFSKI ALAT za zadržavanje mladih? Ako se za turiste može pronaći model, cijena, organizacija i internetska prodaja, zašto se ne može pronaći model za 50 ili 60 studenata koji žele ostati, raditi i živjeti u Dubrovniku tijekom ljeta?
Nije sporno da Studentski centar mora voditi računa o financijama. Sporno je to što se svaka tržišna logika tako lako proglasi nužnošću, a svaka društvena potreba luksuzom.
Demografija nije parola nego krevet, posao i ljeto u Gradu
Demografska obnova ne događa se u priopćenjima, niti u velikim govorima o hrvatstvu, ‘MI HRVATI’ naraciji, naciji i budućnosti. Ona se događa onda kada mladom čovjeku omogućite ostanak. Posao. Zaradu. Priliku da se poveže s Gradom, rade u struci ili tercijalnoj djelatnosti, i da ga ne doživi samo kao privremenu studentsku adresu.
Dubrovnik svake godine vapi za radnom snagom. Ugostitelji, trgovine, hoteli, restorani i brojne uslužne djelatnosti traže radnike. Istodobno, dio studenata želi ostati u Gradu i raditi. Mladi su, već su ovdje, studiraju u Dubrovniku, poznaju prostor i govore jezik. Umjesto da im se omogući ostanak, sustav im zatvara vrata.
Zato je posebno problematično kada isti čovjek koji javno upozorava kako ‘umiremo kao narod’ vodi sustav koji mladima poručuje da za njih od ponoća 30. lipnja u Dubrovniku, u Studenstkom domu, više nema mjesta. Ti mladi nisu apstraktna demografija. Nisu brojka u tablici. Nisu tema za politički govor. To su upravo oni ljudi za koje se, navodno, vodi borba.
I tu dolazimo do apsurda dubrovačke demografske politike. Umjesto da naši mladi ljudi, studenati koji već žive u Dubrovniku i žele preko ljeta raditi, mi ćemo njih poslati doma, a onda radnu snagu tražiti sa strane. Dovodimo sezonce iz Trebinja, Srbije, Nepala, Filipina i tko zna odakle sve jer nam, naravno, radnika treba.
I trebat će nam ih sve više ako nastavimo ovako postupati prema onima koje već imamo.
A onda ćemo se, za koju godinu, ponovno hvatati za glavu i pitati što nam se dogodilo. Pitat ćemo se zašto mladi ne ostaju, zašto nam nedostaje domaće radne snage, zašto se Dubrovnik sve više oslanja na ljude koji ovdje dolaze samo odraditi sezonu i otići. Pitat ćemo se gdje su nestali oni koji su mogli postati dio ovoga grada.
Nisu nestali. Poslali smo ih doma.
Manje hrvatstva u govorima, više brige za mlade u praksi
Potrebica često govori jezikom velikih tema. HRVATSTVO. DEMOGRAFIJA. OPSTOJNOST. BUDUĆNOST. IDENTITET. No velike riječi obvezuju. Traže akciju, rješenje. Ako se zaziva narod, onda se ne smiju zaboraviti njegova djeca. Ako se govori o mladima, onda ih se ne može izbaciti iz prostora čim počne sezona. Ako se upozorava na uvoz radne snage, onda se mora napraviti sve da domaća mlada radna snaga, koja već jest u Dubrovniku, dobije priliku ostati.
To ne znači da Studentski dom ne smije poslovati. To ne znači da financije nisu važne. Ali znači da se u gradu poput Dubrovnika svaka odluka mora mjeriti i širim društvenim posljedicama. Ako se za tržište uvijek nađe model, onda se mora naći i za studente. Ako ima mjesta za turiste, mora ga biti i za one koji bi ovaj Grad možda jednog dana mogli zvati svojim.
Jer demografija i hrvatstvo nisu naricanje. Nisu pitanje koliko će Hrvata živjeti u Dubrovniku za 50 godina ako danas mladima koji već jesu ovdje kažemo da spakiraju stvari i odu.
To nije demografska obnova.
To je demografija na dubrovački način: prvo otjeramo svoju djecu iz doma, a onda uvozimo radnu snagu i čudimo se što nam se Grad mijenja.
