U sklopu programa Mjeseca hrvatske knjige Dubrovačke knjižnice ugostile su psihijatra Roberta Torrea koji je 8. studenoga predstavio svoju knjigu „Ima li života prije smrti? – Iskustvo prvog lica“ zajedno s moderatorom Nevenom Kepeskim.
Robert Torre autor je nekoliko knjiga s područja psihijatrije ovisnosti te u javnosti zapaženog kritičkog pamfleta “Prava istina o psihijatriji”. Knjiga ‘’Ima li života prije smrti’’ je najprodavanija knjiga u Hrvatskoj ove godine. Nije jednostavna, tvrdi Kepeski, te dodaje kako se kroz nju ‘teško prolazi’, te da bi se trebala ‘konzumirati kao žestoka pića, u malim količinama’ jer otvara ozbiljne teme. Odmah u uvodu ona odgovara na postavljeno pitanje: ‘’Da…ima života i prije smrti, no samo za neke, i to, u pravilu povremeno. Što je više nego zadovoljavajući nalaz koji ne dopušta nikakvo malodušje budući da drži otvorenim horizont nade i spasa’’.
Torre objašnjava kako se u prvim reakcijama govorilo da je ovo knjiga ‘pesimizma i depresije’, čak i pod pretpostavkom kako su odgovori u njoj ‘zadovoljavajući’, Torre kaže da ipak ostaje ona ‘okrutna istina o životu’, tu se ne grade ‘kule u zraku’.
– Kao polazište za pisanje imam to da ne pišem bezveze, to je jasno, intuitivno bez puno razrade. Kad sam bio mlad bile su knjige ‘’Ima li života poslije smrti’’, ističe autor te objašnjava kako bismo prije toga trebali odgovoriti na pitanje ‘ima li života prije smrti?’
Osvrnuo se i na ‘self help’ knjige koje je nazvao ‘sekularnom religijom’ koja propovijeda o tome ‘kako se dobro osjećati’.
– Postoje stvarni ljudi, postoje ljudi ovisnici gdje udaraš u najbolnije. Što je nezgodno kod self helpa jer oni imaju stereotipiziran narativ udarati u onu točku gdje mi sebe osjećamo kao žrtve koje sve davaju, a ništa ne dobivaju nazad – govori Torre.
– Sintagma ‘patologija nade’ koja se često danas koristi, ta potreba za srećom koja nas čini nesretnima, zadnjih tri- četiri desetljeća se stalno provlači…očekivanje od života da bude ono što on nije, moramo prihvatiti da čaša nije puna, čaša je poluprazna…treba prihvatiti patnju u životu, jedan dio patnje proizlazi iz nas. Mislimo kako je svijet kreiran za naša nadanja i sanjarenja, on to nije, prenapuhana očekivanja dovode do razočaranja… bar taj dio nije nužan, ovaj dio koji proizlazi od života, njemu treba reć da – govori Torre.
Dodaje kako smo život ‘prepakirali izbrendirali’, ‘dug i isprazan život’ je, tvrdi, gori nego ‘kratak i pun’ jer se ljudi na kraju ‘nemaju čime pohvaliti osim starošću’. U tom smislu ‘ne živimo mi, nego strah’, ističe Torre.
– Suvremeni čovjek se nikad u povijesti nije bojao smrti kao danas. Strah za ostati živim pod svaku cijenu je postao legitiman, ali isprazan, i on negativno odgovara na pitanje ‘ima li života prije smrti?’ Nema. Smrt živi za života. Ona oblikuje život u kvantitativno. Postao je važniji okvir nego slika – objašnjava Torre i dodaje kako’ ljudi nikad manje nisu bili spremni žrtvovati život za nešto i nikad se više nisu bavili njegovom kvantitetom’.
– Lijek za to je patnja i samoća jer se tako osvješćuje sebe, razlikuje bitno od nebitnog. Ne postoji talent za život, on nije nasljedan – smatra autor knjige ‘Ima li života prije smrti?’, Robert Torre.
Iako psihijatar i psihoterapeut, ovdje istupa kao svojevrsni stručnjak za ljudsko iskustvo, jer utemeljenju počela razborito vođenog života psihoterapija naprosto nije dorasla, nego samo egzistencijalistička filozofija. Utoliko je ovo nesvakidašnja knjiga samopomoći, s jasno izloženim odgovorima na pitanja što je život i kako ga živjeti.