Ne težim spektaklu, meni to ne treba, iako danas svatko tako najavljuje svoje koncerte. Bit će duboko emotivno, ono što ja i jesam. Kad se pretjerano smijem ili plačem, kad me nitko ne vidi. Scena je magija, nešto bez čega ne mogu i to sam ja, zato se koncert tako i zove. Na sceni ne glumim, svaku riječ osjećam duboko u sebi. Ovaj koncert nije u slavu meni, nego svima koji vole glazbu. Glazbu treba razumjeti ili se nemoj time baviti – rekla je Tereza Kesovija u razgovoru za Jutarnji list o obljetničkom koncertu u Lisinskom iduće godine, kojim će proslaviti 60 godina svoje karijere.
Kako navodi Jutarnji, najupečatljiviji trenutak s početka karijere, onaj kada je shvatila da joj je mjesto na pozornici, bio je nastup s njezinim velikim prijateljem Đelom Jusićem starijim u samostanu Klarisa u Dubrovniku, kad im je bilo 15-ak godina.
– On je imao jednu malu klupicu, na nju je dignuo nogu, uzeo svoju gitaru i pjevali smo duet, nešto kao: ‘Vrati se, vrati se meni i srcu momu’. Imali smo luđačku tremu i kaže on meni: ‘Tere, nećemo mi to moći’, a ja sam odgovorila: ‘Kako nećemo moći, sad ćeš vidjeti kako hoćemo’. Tu je pjevao neki prkos, sve se može kad se hoće. Super smo to izveli, publika nas je nagradila velikim aplauzom. Tada sam osjetila da ja to mogu. I kao flautistica isto. Tu sam osjećala možda malo veću odgovornost, jer imam instrument koji nije moj, jer moj instrument je glas, a ovaj moram ukrotit, moram od njega napraviti nešto što bi moglo biti po izražaju slično ljudskom glasu, kad staviš sve emocije u službu toga što izvodiš. A postoji i onaj tehnički preduvjet. Jer ako tehnički nije odsvirano virtuozno, onda nisi napravio ništa, ali i to mi je bila jako velika radost – ispričala je Tereza,
Osim o koncertu, svojoj karijeri, glazbenoj sceni i prijateljima, Tereza se dotaknula i svog rodnog kraja. Naime, kad bi birala pjesmu koja je najbolje opisuje, to bi bila, rekla je, ona o Dubrovniku ili Konavlima.
– Ne moram tražiti izvan tog mog mikroraja, koji je moje kraljevstvo. Svaka pjesma koju sam otpjevala Konavlima ili Dubrovniku svaki me put gane i u svakoj od tih pjesama ja sam na Stradunu ili šećem Konavoskim poljem i tjeram krave i magarce, jer željela sam uvijek u životu biti na selu. A odveo me put na drugu stranu, iako nisam priželjkivala takav rasplet. Zato ja bježim u mislima, i to možda i jest tajna tog svega što smo izrekli, što ja živim u jednoj pastorali, u jednom svijetu koji želim približiti ljudima na jedan svoj način. To sam ja i svaka moja pjesma je tu negdje, pa i ‘Moja posljednja i prva ljubavi’. To treba staviti u jedan prostor u kojem si živio i bio sretan – rekla je Tereza, a cijeli intervju pročitajte ovdje.