Kao jedan od problema u trenutnom koronavirusnom razdoblju ističe se tajenje simptoma ili neprijavljivanje kontakata. U temelju odgovora na pitanje zašto bi netko tajio vlastite simptome zaraze ili činjenicu da je kontakt zaražene osobe stoji – strah. To za DuList ističe sociologinja i asistentica na Odjelu za sociologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta Dubrovkinja Nika Đuho.
— Svi smo svjedoci kako je vrijeme u kojemu živimo puno izazova i neizvjesnosti. Pandemija uzrokovana COVID-om 19 i pripadajuće mjere koje se konstantno uvode i ukidaju stavljaju pojedinca u stanje nesigurnosti. Ovakva situacija odražava specifičan rizik koji je moguć samo u modernom društvu kojega karakterizira visok stupanj globalizacije i međusobne povezanosti. Ovdje se radi o globalnoj opasnosti koja nadilazi ‘osobno’. Međutim, uz to uvijek je na prvome mjestu osobna ugroženost te briga za vlastitu dobrobit. Kada se javi strah, ostaje vrlo malo prostora za racionalno razmišljanje. Nažalost, taj strah odražava se na brojnim poljima. Pa tako, primjerice, razlog za prikrivanje simptoma ili kontakata može biti egzistencijalni strah. Drugim riječima, pojedinac se boji za svoju financijsku stabilnost ili, konkretnije, stabilnost svoga radnog mjesta, prava na godišnji odmor ili zdravstvenu zaštitu (poznato je kako u pojedinim zemljama poslodavac uskraćuje zdravstvenu zaštitu ukoliko se pokaže da je zaražen COVID-om 19)
– rekla je Đuho.
‘Nitko ne želi biti stigmatiziran’
Nadalje, ističe kako je vrlo važan i socijalni faktor jer, naime, nitko od nas ne želi biti stigmatiziran, ne želi pripadati ‘grupi zaraženih’.
– Pojedinac uvijek teži društvu i osjećaju pripadnosti u tom istom društvu, a u vremenu kada ‘zaražen’ znači biti i ‘izoliran’ potpuno je razumljiva potreba da se izbjegne izolacija, ali ne samo fizička izolacija već možda i više od toga, socijalna izolacija – kaže te ističe kako je potrebno istaknuti i poznati psihosocijalni fenomen koji se naziva ‘difuzija odgovornosti’. Velika većina ljudi je svjesna što pretpostavlja socijalno odgovorno ponašanje, i kako drugome treba pomoći i osjećati odgovornost za drugoga, međutim, spomenuti fenomen nas uči kako u situaciji kada velik broj ljudi dijeli odgovornost ta odgovornost s porastom onih koji ju dijele se smanjuje.
Dolazi do negacije
-Drugim riječima, a upravo ova situacija je takva, cijeli svijet, globalno, pa tako i lokalno postaje odgovoran za istu stvar te pojedinac rezonira po principu ‘netko će se drugi pobrinuti’. Konkretno, dolazi do rascjepa između individualne i kolektivne odgovornosti za druge – naglasila je.
Uz spomenuti socijalni faktor, usko je, kaže, vezan i psihološki faktor. U vremenu krize, neizvjesnosti i gotovo potpunog izostanka svega što smo do jučer smatrali normalnim, javljaju se brojni obrambeni mehanizmi koji štite mentalno zdravlje pojedinca. U tom kontekstu, netko će se okrenuti racionalizaciji situacije, bilo kroz umanjivanje realne opasnosti od virusa ili poistovjećivanje s primjerima slučajeva u kojima su simptomi zaraze lakši ili nepostojeći (tzv. asimptomatski slučajevi).
— S druge strane, česta je i negacija. Ukoliko se pojedinac suočava s nepoznatom i nevidljivom ugrozom, psihološki gledano, potpuno je normalno očekivati izbjegavanje svakog rizika za izazovima suočavanja s eventualnom činjenicom kako je pojedinac azaražen. Sve navedeno nemoguće je promatrati bez uzimanja u obzir svih silnih informacija koje nas svakodnevno bombardiraju već 6 mjeseci, a koje su nerijetko same sebi proturječne i mijenjaju se gotovo na dnevnoj bazi. Na kraju, ‘novo normalno’, kako se danas popularno naziva vrijeme u kojemu živimo, zapravo je sve samo ne normalno i u takvim okolnostima od čovjeka je nemoguće očekivati uvijek dosljedno, socijalno osviješteno i odgovorno ponašanje. Stoga, odgovor na ovo pitanje je iznimno složen i mora se promatrati u cjelini, dakle, ne samo s pozicije pojedinca i njegove odgovornosti, već i s pozicij onih koji upravljaju cjelokupnom situacijom, ali i onih koji nas o toj situaciji informiraju – zaključila je Đuho.