DuList IN

SIMPATIČNA PRISCILA Kad sam došla prvi put u Grad, pitala sam: ‘Radi li itko ovdje?’. Svi piju kavu!

Nije bilo lako na početku. Ja sam iz Sao Paula. To je veliki grad s 22 mili­juna stanovnika. Nema što nema. Grad ne spava. Ljudi su za jučer, ne za sutra. Ništa se ne čeka. Totalno obrnuto od ovoga. Kad sam došla, bila sam u šoku. Sjećam se kad sam jednom trebala napraviti tortu. Nešto mi je falilo. To je bilo oko 9 navečer. Rekla sam: ‘Idemo u supermarket’. Prvo što mi je suprug rekao jest: ‘Nema, zatvoreno je’. Nisam mogla doći sebi kad je on to rekao. Kako zatvoreno?! Onda sam skon­tala gdje sam došla – priča nam kroz smijeh rođena Brazilka Priscila Zum­pano Martinović koja je došla živjeti u Dubrovnik prije 14 godina – zbog lju­bavi. Možemo reći da je ova turistička vodička postala pravom zvijezdom zbog nedavnog sudjelovanja u kulinar­skom showu ‘Večera za 5 na selu’. Nema tko je nije pozdravio ili zatražio fotogra­fiju s njome tijekom našeg razgovora, a ona je sve srdačno prihvaćala.

Sjećam se prvog Božića. Nisam mogla hodati koliko je bilo hladno! Sve me boljelo. Morala sam se vratiti doma, nisam uspjela ostati u Gradu. Rekla sam: ‘Ne mogu živjeti ovako!’ (smijeh). Ja nisam imala čizme. Nikad! Nisam ih ni trebala u Brazilu imati. I morala sam nositi bundu. Osjećala sam se kao astronaut

Prva bura
Takva je – pozitivna, vesela te zrači posebnom energijom. I obožava Dubrovnik, govori nam odmah na početku.
— Jako sam sretna ovdje, puno mi je srce. Ja volim ovaj Grad, ja volim ovu kulturu – ističe Priscila. Ta lju­bav prema Gradu, ali i prema cije­loj Hrvatskoj se može vidjeti na nje­noj stranici ‘Descubra Dubrovnik’ na kojoj redovito dijeli razne fotografije. No, kad je stigla prvi put na jug Lijepe naše, teško joj se bilo naviknuti se i na drukčije vremenske prilike. Za nju – neprilike. ‘Ajme, prva zima u Dubrov­niku. Prva bura’, izgovara kroz smijeh Priscila. Sad se smije, ali tad joj nije bilo svejedno.
— Sjećam se prvog Božića. Nisam mogla hodati koliko je bilo hladno! Sve me boljelo. Morala sam se vratiti doma, nisam uspjela ostati u Gradu. Rekla sam: ‘Ne mogu živjeti ovako!’ (smijeh). Ja nisam imala čizme. Nikad! Nisam ih ni trebala u Brazilu imati. I morala sam nositi bundu. Osjećala sam se kao astronaut – rekla je Priscila. No, kako kaže, predivno joj je bilo doživjeti naše blagdanske običaje, posebno na Bad­njak. Ističe kako su u Brazilu blagdani, pa tako i Božić, više komercijalniji.
— Tamo se bor dekorira mjesec dana prije. Ovdje je drukčije! Uvijek pitam muža kad ćemo napraviti bor – u bra­zilsko ili hrvatsko vrijeme – priča opet kroz smijeh.

Mi u Brazilu inače govorimo – voda. Muž je odmah rekao: ‘More je more, ne možeš govoriti voda’ (smijeh). Moram paziti zbog djece da ne nauče krivo

‘Mi smo prošli sve’
Vraća se na početak i priča nam svoje prve doživljaje u Dubrovniku. Pogled s magistrale na povijesnu jezgru, za nju je bilo nešto nevjerojatno.
— Prvo sam pomislila: ‘Wow, što je ovo?!’ A kad sam ušla u Grad, još sam više bila iznenađena. U roku od dva do tri dana, prošli smo sve, cijeli Dubrov­nik. Kada sam pitala supruga, tada dečka, gdje idemo danas, rekao mi je: ‘Mi smo prošli sve’. Nisam mogla vje­rovat’. Znala sam sve ulice – rekla je. Posebno mjesto u njenom srcu imaju otoci. Korčula i Šipan su joj favoriti, a kad je posjetila Mljet, nije mogla vjero­vati kakve je lijepe boje more na tom otoku.
— Mi u Brazilu inače govorimo – voda. Muž je odmah rekao: ‘More je more, ne možeš govoriti voda’ (smijeh). Moram paziti zbog djece da ne nauče krivo – istaknula je.

‘Pozdravili su me na brazilski način’
Također, tijekom prvog boravka u Gradu, posebno ju je iznenadilo što ju je suprug odmah vodio kod svoje obitelji.

Vi stvarno znate kako uživati na kavi. Danas mi je to sasvim razumljivo i volim to. Vi više uživate i u svom životu, u Brazilu je ‘pressing’

— Svi su bili tako dragi. Izljubili su me. Totalno su me pozdravili na brazilski način (smijeh). To mi je bilo predivno! Svi živi prijatelji su me htjeli upoznati. Išli smo svaki dan negdje, na drugo mjesto, u drugi kafić. Dubrovčani su otvoreni, kao i Brazilci. Mi možda malo više pričamo – kaže Priscila. Ono što je posebno primijetila jest da – volimo ispijati kave.
— Pitala sam: Je li itko radi ovdje? (smijeh). Tijekom prvog boravka u Dubrovniku sve mi je stvarno bilo – šok. Koliko kafića ima, a sve je puno! Ručamo doma, idemo na kavu, kafić je pun. Probudimo se, idemo na kavu, kafić je opet pun. Puno se priča o bra­zilskoj kavi. Ali ja uvijek kažem – mi imamo kavu, ali ne znamo uživati na kavi. Ovdje je obrnuto! Vi stvarno znate kako uživati na kavi. Danas mi je to sasvim razumljivo i volim to. Vi više uživate i u svom životu, u Brazilu je ‘pressing’. Ovdje je kvalitetniji život. Tijekom vikenda se ljudi vole družiti i šetati u prirodi – rekla je naša simpa­tična sugovornica. Fascinira je kako su svi uvijek spremni pomoći. I ne samo Dubrovčani, nego svi Hrvati. Navela je kao primjer situaciju kad se cijela Lijepa naša ujedinila za Petrinju nakon potresa.
— To je nešto što novac ne može pla­titi. Ljudi možda govore jedni protiv drugih, ali uvijek će biti tu jedni za druge.

‘Egzotičan, a za mene normalan’
Bilo joj je teško prilagoditi se novom načinu života i zbog hrvatskog jezika. Inače, živjela je neko vrijeme u Japanu te je naučila japanski jezik. Kad smo je pitali koji je teži jezik, spremno odgo­vara: ‘Hrvatski!’.
— Život mi je sada lakši jer sam s vre­menom naučila bolje govoriti hrvat­ski. Ali, i sad se nekad probudim pa ne mogu ništa govoriti. Glava mi bude totalno ‘na portugalskom’, pogotovo preko ljeta kad cijeli dan vodim turiste na svom jeziku. Sjećam se kad su mi ljudi prvi put rekli da vodim turiste na portugalskom, jer puno traže moj jezik. Kao egzotičan je, a za mene je norma­lan – navodi Priscila. Govori nam da joj je sin trenutno u školi pa nekad zajedno uče hrvatski jezik. Još je malo zezaju padeži, priznaje! Inače, i sin, i kći znaju pričati portugalski jezik.
— Od početka s njima pričam na portugalskom. Kažem da se ne mogu naljutit’ na hrvatskom, samo na por­tugalskom. Fali mi riječi! I imate vi dosta loše riječi, više bestimate nego Brazilci. Dubrovčani vole bestimat’! Ali, moram reći da mi je lakše bestimat’ na hrvatskom, nego na portugalskom jer se onda ne sramim. Kad trebam objasniti nešto kćeri i sinu, bolje mi je i lakše opet na portugalskom – govori nam – ponovno kroz smijeh. Moramo priznati kako smo se stvarno nasmijali s Priscilom, koja Dubrovnik ne bi mije­njala ni za što.

‘NEMAM RIJEČI ZA TO’
Crni rizot, hoba, brodet…
Priscila je velika obožavateljica crnog rizota.
— Volim sve iz mora, ne znam što je bolje. Ovdje je riba dukčija, nemam riječi za to. Jela sam svug­dje u svijetu lignje, nema bolje od hrvatske. A hoba isto! Obožavam i brodet. Inače, ne jedem meso. A moj muž je posebno odušev­ljen roštiljem u Brazilu, meso je drukčije! Isto tako, kolači su slađi i imamo puno više vrsta povrća i voća – kazala je.

Pročitajte još

Odgađa se koncert Daleke obale

Dulist

[ADVENTSKI KALENDAR DULISTA] Darujemo ogrlicu brenda nakita Cloud&Co.

Dulist

PROVELI SMO DAN S POMOĆNIM CVJEĆARIMA Trude se, veseli su i oplemenjuju čovjeka!

Maria Prkut

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija