Mladi dubrovački glumac Robert Bošković okušao se u ulozi redatelja rock mjuzikla ‘Uskrsli’, fascinantne priče o Velikom tjednu prilagođene modernj publici, a koja bi uskoro trebala biti premijerno prikazana u Kazalištu Komedija. Mjuzikl se radio nekoliko mjeseci, a Robi za DuList otkriva kako je raditi sa stotinjak ljudi nasceni i što očekuje od svog novog djela.
Nakon nekoliko mjeseci, pred nama su ‘Uskrsli’ – što očekujete, kakvi su dojmovi nakon mukotrpnog rada, koliko je bilo teško raditi mjuzikl ovog tipa?
Predstavu ovog tipa nisam nikad redateljski radio, kao ni tematski sudjelovao u nečem sličnom, osim što sam bio solist u Jesus Christ Superstar, definitivno… A nakon nekih tri četiri mjeseca rada, mogu reći kako se sve sklapa dosta dobro. Što se tiče izvođača, izrazito sam zadovoljan. Dosta sam strog redatelj, no ipak uz blagi rad, tražim puno, ali ne tjeram izvođače – mislim da je to najbolji koncept rada, poštovati svoje izvođače i ljude oko sebe općenito. Volim te ljude jer su mi prirasli srcu, a sve smo uloge razradili na način da su one stvarno – uloge. Ne recimo zbor, već svatko zna gdje je i što je u kojem trenutku, te zašto se baš u tom trenutku nalazi na sceni ili prizoru… Sad su nam najstresniji, no i najljepši dani, kada se sklapa sve što si zamišljao. Spaja se scenografija i stigli su kostimi. Nestrpljivi smo! Imamo i jako puno videoprojekcija i mappinga na sceni, a i oni zahtjevaju sate i sate točnih pozicija i trenutaka.
Kako izgleda, recimo, jedna vaša proba?
Svakodnevno imamo probe! Još uvijek se držim one varijante da ne budem redatelj koji drži po deset sati dnevno probe, ali oko pet, šest sati dnevno je sigurno. No, mjuzkil ovog tipa i zahtjeva takve probe. Stvar je u tome što imamo oko sto ljudi na sceni, s bendom. Samo sto ljudi postaviti da stoje ili im reći kada da uđu ili izađu, znači oko sat vremena rada. A kamoli to sve precizirati. Ljudi iz Dubrovnika znaju da, kada sam radio operu Cosi fan tutte, kako je to djelo imalo jako puno detalja i glumačkih kreacija, svjetlosnih brojeva, i nijedna scena nije bila tu eto samo zato što je tu, već se svaka scena u detalje zna. To je stil kakvim ja radim, to je taj redateljsko glumački stil. Inače bilo je jako naporno, jer smo Marko i ja napravili oko pedesetak uloga svaki.
Već ste se itekako okušali u timskom radu, ako se sjetimo fenomenalne Cosi fan tutte, a kako je raditi u tandemu s Markom Cindrićem?
Više ga toliko hvalim da je i meni i njemu i meni neugodno! Znamo se od prije i frendovi smo… Marko je mene zvao za suradnju, da to sam teško može, a razlog zvanja je to što sam sudjelovao u Cosi fan tutte, režirao neke dječje predstave te glumio u mjuziklima. Marko i ja smo potpuno različiti tipovi, potpuno nespojivi, zato toliko dobro surađujemo, što nije ‘priča’, već se vidi na probama i svugdje drugo. Recimo, kad pišemo bilješke, često pišemo slične bilješke, a nisu bile vezane za glumce. Koliko smo različiti, toliko dobro funkcioniramo u predstavi, nikad nismo došli na probu s ‘možda ćemo ovo raditi’, sve te redateljske boljske smo prešli… Zaista se dobro slažemo, nadopunjujemo se! Mislim da se, što se tiče budućnosti rada upredstavam, rodio jedan redateljski dvojac koji bi mogao nešto napraviti u budućnosti.
Uspoređen je s Jesus Christ Superstar temom, međutim, nešto je ipak različito. Ovdje se ‘sve vrti’ oko vjere – zašto baš ova tema, Veliki tjedan? Ipak ste adaptirali jednu od ključnih ideja kršćanstva u rock predstavu.
Nedavno smo dobili informaciju da je za četiri dana predstave ostalo pola karata od jedne predstave. Jednostavno su karte planule. Mislim da to dokazuje popularnost, bar donekle. Inače, Marko i ja smo obojica vjernici, no možda ne toliko praktični vjernici, jer radimo i vikendom i općenito jako ‘neuredno’ živimo, u smislu kako nemamo određeno radno vrijeme, dakle ne stižemo recimo, ići na svetu misu. No, ova predstava nas je obojicu vratila na nekakav, može se reći duhovni put. Mene je vratila u 2000. godinu, u moju prvu profesionalnu predstavu Jesus Christ Superstar. Inače, ‘Uskrsli’ Danielea Riccija izvodi se u više zemalja svijeta, od Amerike do Italije. Naš producent, fra Ivan Bradarić i mi smo rekli – idemo na taj način, približiti tematiju Velikog tjedna široj publici. Imamo 30 mladih ljudi, dakle radit ćemo na nestandardni način. Imamo mlade, imamo sjajne Maju Blagdan i Ivana Mikulića, glazbu, mapping, ma sve za spektakl! S video projekcijama to daje jedan high-tech prostup s klasičnijim i modernijim pristupima, a zvuk rocka stvara želju i kod ljudi koji možda nisu vjernici da dođu pogledati predstavu. Ima i puno krvi, a scene su realne i modernistički i spektakularnije napravljene. Svaki lik ima svoj kod videa, svoju scenografiju i svoje projekcije. Recimo, u Križnom putu se pojavljuje pomrčina i ispisuje se INRI mašinom u kodu, dok curi krv. Bio je tu i ideja koje smo htjeli ali smo shvatili da ih ne možemo dobiti. Ukratko, tradicija je spojena s nečim što nazivam ‘umjetnička komercijala’, jer je komercijalno danas loše gledano, no ‘umjetničko komercijalno’ je recimo pozitivna stvar.
Kad dolazite u Dubrovnik?
Imamo neke dogovore koje ne želim detaljizirati, no neki ljudi iz Dubrovnika dolaze na premijeru u Zagreb, žele vidjeti predstavu i imali smo nekoliko upita vezanih za nju. Pozvani jesmo, samo je pitanje detalja, pa ćemo vidjeti. Ponuda stoji, pa ćemo vidjeti hoćemo li je realizirati. Ideja je biti u Dubrovniku desetak dana, te da se predstava izvodi na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku, a plan je ponuditi je i našima i strancima, kako to već ide u svijetu. Već imamo ponudu za Sarajevo, za Narodno pozorište, za Dane hrvatske kulture.