Crnogorski glumac Momčilo Otašević trenutno uživa visoku popularnost zahvaljujući brojnim ulogama u tv serijama. No, nisu samo mali ekrani ono što ga je lansiralo ‘zvijezde’. Otašević je omiljen na kazališnim pozornicama, a svoje je vještine na ‘daskama koje život znače’ pokazao i u Dubrovniku igrajući u ‘Ekvinociju’ pod redateljskom palicom Ivice Kunčevića. Dubrovačkoj javnosti poznatiji kao muž Jelene Perčin Otašević, ovaj 30-ogodišnjak s DuListom je podijelio svoja iskustva u glumi, radu s Kunčevićem, ali i kako se snalazi u ulozi supruga te oca.
Počnimo s Vašim nastupom u Kazalištu Marina Držića. Mala ptičica nam je šapnula da se i najboljima događaju greške. Je li se to može primijeniti na ovaj nastup? Kako ste zadovoljni izvedbom?
Istina, greške se događaju. Ovog puta dogodilo se to da sam zaboravio tekst na moju omiljenu repliku u predstavi. I to na samom početku (smijeh). Kolega je pokušavao spasiti situaciju dok sam ja bio vrlo ljut na sebe. Kad se takve stvari dogode obično se uvijek nadam da sve što slijedi može biti samo bolje. Bogu hvala, tako je i bilo. Ova predstava je jedno posebno iskustvo, kako rad na njoj tako, izvedba u Dubrovniku i suradnja s Ivicom Kunčevićem koji je režirao prvu profesionalnu predstavu u kojoj sam ja glumio, a radi se o ‘Maškarati ispod kuplja’, također Iva Vojnovića. Tada sam bio u ormaru i micao nekakve lutke na sceni i baš toga se gospar Kunčević sjetio kada me nazvao pa smo se dobro nasmijali. To je bilo prije 10 godina i mogu reći da je zadovoljstvo bilo opet raditi s njim. Prezadovoljan sam i aplauz na ovoj predstavi u Dubrovniku je bio barem dva puta dulji i glasniji nego onaj kojeg smo dobili u Crnoj Gori, na čemu sam Dubrovčanima iskreno zahvalan.
Mislim da Jelena i ja odlično funkcioniramo skupa
Možete i nam reći nešto više o Vašem radu s gosparom Kunčevićem?
S njim je raditi fenomenalno, jednostavno fenomenalno. Ne želim ga uvrijediti, ali on je pravi režiser ‘starog kova’. Ne da je star godinama, već ima taj stav, viziju predstave i što želi od svakog glumaca. Iz iskustva Vam mogu reći da je to velika razlika u usporedbi s nekim koji nema. Također, rad s njim je jedna savršena kombinacija točnosti, discipline i uživanja u radu, a takve uvjete nemate uvijek.
Kakav je osjećaj nastupiti u Dubrovniku?
Pa ispričat ću Vam jednu anegdotu da me bolje razumijete. Nakon trećeg čina predstave za potrebe uloge morao sam se smočiti vodom, a igrom slučaja za vrijeme izvedbe padala je kiša pa sam pomislio kako je idealno izići vani. No, kiša nije bila dovoljno jaka. Uzeo sam bocu vode i stao se polijevati s njom, na što mi je jedan od tehničara kazališta dobacio: ‘E da sam i ovo prvi put vidim, vani kiša, a čovjek se vodom iz boce polijeva po glavi’ (smijeh). On se začudio na to, a ja sam se začudio jer mi je tek tad u potpunosti došlo do glave gdje se nalazim. Dva-tri koraka od pozornice i već ste u srcu povijesne jezgre ovog prelijepog Grada. Kako mi je ovo zadnja predstava ove godine, zaista je bio nevjerojatan blagdanski dar doći i glumiti ovdje.
Kolika je za Vas razlika između glume u kazalištu i na malim ekranima?
Pa razlika je ogromna i jako malena. Gluma je gluma, a samo se mijenjaju sredstva. Što se tiče televizije imate više pokušaja i glavni medij na kojeg pazite je kamera, dok na pozornici nema puno mjesta za greške i više se morate brinuti oko nekih tehnikalija, kao na primjer hoće li me čovjek u 10. redu čuti kako valja. Osobno ne radim veliku razliku i što se tiče glume, volim raditi sve.
Jeste li zadovoljni s Vašom ulogom u seriji ‘Ime ljubavi’?
Budući da je to moja šesta serija na kojoj radim mogu reći da sam zaista zadovoljan. Posebno me veseli prijem publike kojoj se svidjela. Takve stvari me motiviraju da i dalje radim te moram priznat da sam sretan zbog toga.
No, dosta o poslu, kako se snalazite u ulogama supruga i oca?
Malo se ponavljam, ali osjećaj je fe-nome-nal-an. Uživam u svakoj sekundi koju mogu provesti s Jelenom i malenom. Da sam znao kakav je osjećaj imati toliku ljubav u životu vjerojatno bi i ranije imao djecu. To je ono što mi je nedostajalo, to je ta rupa u životu koju sam imao a nju su sada ispunile moja žena i kćer. Mogu danima pričati koliko uživam u svakom trenutku, kako na poslu, tako u privatnom životu jer imam svoju obitelj. Obitelj je svetinja. Divno je što imam priliku puno raditi i pružiti im sve što treba. Nekad ima više posla, nekad manje, ali sve je to život. Moram naglasiti da je to privilegija – baviti se glumom, imati posla, imati obitelj i smisao u životu. Nije da smisao nisam imao prije, ali sam lutao i tražio to ‘nešto’. To ‘nešto’ je moja Maša koja mi je dala snagu i smjer.
Jelena, je li ona zadovoljna?
E, to morate nju pitati, ja se nadam da jest (smijeh). Mislim da odlično funkcioniramo skupa jer se slušamo. Ne samo to već imamo komunikaciju u kojoj stvarno jedno drugo razumijemo i ništa si ne krijemo. Olakotna je okolnost, ili bolje reći ‘fora je’ što se bavimo istim poslom. Oboje smo glumci i to daje dodatnu dozu razumijevanja u našem braku. Naravno, posao ipak najčešće ostavimo ‘na poslu’ i gledamo da živimo na način da ne robujemo poslu ni javnom životu, već u miru i van neke ‘žiže’ događanja.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 31. prosinca 2019.