Dok se crni dim nad gorućim horizontima Lijepe Naše još uvijek ne smiruje, a vatrogasci i kanaderi nadljudskim naporima spašavaju ono malo preostale djedovine, javnost je dočekala vijest koja je u sekundi podigla temperaturu do točke vrelišta: uhićene su četiri osobe, troje navodno hrvatski državljani srpske nacionalnosti te jedna ženska osoba srpske nacionalnosti udata za Poljaka, pod osnovanom sumnjom za namjerno podmetanje požara. Gnjev građana na društvenim mrežama opravdano ključa, a politički vrh hitro koristi priliku za skupljanje jeftinih bodova grmeći o drakonskim kaznama i hitnim zakonskim izmjenama. No, kada se dim raziđe, ostaje nam gola, hladna pravna stvarnost. Kako će se ovaj nezapamćeni čin uopće tretirati pred hrvatskim pravosuđem? Što je u ovom slučaju hir piromana, što organizirani kriminal, a što – terorizam?
Početna stanica: Općeopasna radnja i teška djela
Suprotno uvriježenom mišljenju u narodu, u hrvatskom Kaznenom zakonu (KZ) ne postoji samostalno kazneno djelo koje se kolokvijalno naziva „palež“. Pravna kvalifikacija ovakvog suludog čina započinje u glavi dvadeset prvoj, točnije pod okriljem članka 215. stavka 1. KZ-a: Dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom. Zakon tu jasno kaže: tko požarom izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Međutim, ako je podmetanjem požara prouzročena imovinska šteta velikih razmjera ili je pak nastupila teška tjelesna ozljeda ili smrt neke osobe, stvar se automatski seli u domenu članka 222. KZ-a (Teška kaznena djela protiv opće sigurnosti). Tu se letvica kazne drastično podiže – ovisno o tome je li počinitelj postupao s namjerom ili iz nehaja, kazne se penju od tri pa sve do petnaest godina zatvora za najteže oblike s fatalnim ishodom.
Zločinačko udruženje?
Pitanje koje intrigira pravnu javnost jest brojka uhićenih – četiri osobe. Ta magična brojka četiri u kaznenom pravu aktivira alarme za organizirani kriminalitet. Naime, članak 328. stavak 4. KZ-a precizno definira da zločinačko udruženje čine najmanje tri osobe koje su se udružile sa zajedničkim ciljem počinjenja jednog ili više kaznenih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Isti članak izrijekom isključuje slučajno povezivanje osoba za neposredno počinjenje jednog djela.
Da bi se ovim piromanima sudilo kroz prizmu organiziranog kriminala, državno odvjetništvo, odnosno Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK), mora dokazati da među njima nije bilo riječi o „slučajnom petljanju s vatrom jedne večeri“, već o strukturiranom planu. Ako se dokaže da su imali podijeljene uloge (primjerice: jedan nabavlja zapaljivo sredstvo, dvoje stražare, a četvrti pali) te da im je cilj bio kontinuirano i sustavno izazivanje požara na različitim lokacijama, ulazimo ravno u zonu članka 329. KZ-a: Počinjenje kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja. U tom scenariju, zakon propisuje da će se počinitelj kazniti kaznom težom od zakonom propisane za osnovno djelo, što tužiteljstvu daje golem manevarski prostor za traženje maksimalnih zatvorskih rokova.
Kada palež prerasta u terorizam?
Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić javno je istaknuo kako ni kvalifikacija terorizma u ovom slučaju nije isključena, referirajući se na članak 97. KZ-a. No, što pravno odvaja običnog, pa makar i organiziranog piromana od terorista? Odgovor leži u subjektivnom biću kaznenog djela – terorističkom cilju.
Da bi se ostvarila obilježja kaznenog djela terorizma iz članka 97. KZ-a, samo namjerno izazivanje požara (objektivni akt) nije dovoljno. Mora se dokazati da je to djelo počinjeno s točno određenom, specifičnom namjerom: da se ozbiljno zastraši stanovništvo, ili da se prisili država da nešto učini ili ne učini, odnosno da se ozbiljno naruše ili unište temeljne ustavne, političke, gospodarske ili društvene strukture države.
Dakle počinitelji će odgovarati za terorizam ukoliko istraga dokaže da su namjerno i sustavno birali strateške turističke i infrastrukturne točke s političkim, etničkim ili nacionalističkim motivom kako bi izazvali paniku, ugrozili nacionalnu sigurnost i izravno sabotirali hrvatsko gospodarstvo kroz uništavanje turističke sezone. To je školski primjer terorizma prema članku 97. KZ-a.
Mogu li organizirani kriminal i terorizam postojati istovremeno? Pravno gledano, itekako mogu. Ukoliko se teroristički čin izvrši unutar strukturirane grupe, dolazi do stjecaja kaznenih djela gdje se elementi organiziranog djelovanja uzimaju kao kvalifikatorna (otežavajuća) okolnost ili se primjenjuje posebna odredba o terorističkom udruženju iz članka 102. KZ-a.
Kako zbrajamo kazne? Američki vs. europski model
U javnosti se često čuju komentari: „U Americi bi za ovo dobili doživotni zatvor!“ To je točno. Sjedinjene Američke Države primjenjuju sustav kumulacije, odnosno matematičkog zbrajanja kazni (consecutive sentencing) gdje se za svaku pojedinu točku optužnice kazne nižu jedna na drugu do apsurdnih troznamenkastih brojki.
Hrvatska, kao i većina europskih kontinentalnih sustava (poput Njemačke ili Francuske), primjenjuje potpuno drugačiju dogmatiku – sustav stjecaja kaznenih djela uređen člankom 51. KZ-a (Odmjeravanje kazne za djela u stjecaju). Naš sud za svako pojedinačno dokazano djelo najprije utvrđuje pojedinačne kazne, a potom izriče jednu jedinstvenu kaznu zatvora.
Pri izricanju jedinstvene kazne naša sudska praksa primjenjuje princip asperacije (izoštravanja), a ne puke kumulacije. Pravilo glasi: jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dosegnuti zbroj pojedinačnih kazni niti prijeći opći zakonski maksimum od 20 godina zatvora (odnosno iznimno 40 ili 50 godina za dugotrajni zatvor kod najbrutalnijih kaznenih djela). Dakle, matematičkog zbrajanja do sto godina u Hrvatskoj – nema.
Politički populizam i zid retroaktivnosti
Svjedoci smo uobičajenog folklora: čim se dogodi nacionalna strahota, resorni ministri i saborski zastupnici stanu pred kamere najavljujući „hitne izmjene zakona i uvođenje rigoroznijih kazni“. No, pritom svjesno prešućuju abecedu ustavnog i kaznenog prava: Načelo zakonitosti (Nullum crimen, nulla poena sine lege) i njegov neraskidivi derivat – zabranu retroaktivne primjene nepovoljnijeg zakona.
Prema članku 3. KZ-a, na počinitelja se primjenjuje zakon koji je vrijedio u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Ako se zakon nakon toga izmijeni, obvezno se primjenjuje novi zakon samo ako je on – blaži za počinitelja. Prema tome, sve ove najave političara o pooštravanju kazni za piromane nemaju apsolutno nikakav pravni učinak na četvoro uhićenih u ovoj aktualnoj aferi. Njima će se suditi isključivo prema zakonskim okvirima koji su vrijedili u sekundi kada su kresnuli šibicu. Točka.
Ova situacija neodoljivo podsjeća na najavu uvođenja „doživotne zatvorske kazne“.
Možemo li konačno gasiti uzroke, a ne samo posljedice?
Cjelokupna hrvatska javnost danas opravdano traži i opravdano se nada adekvatnoj, maksimalnoj pravnoj odgovornosti za ovu ekološku, ekonomsku i ljudsku strahotu koja nam pustoši domovinu. Pravni alati u postojećem Kaznenom zakonu su sasvim dovoljno oštri i bez novih predizbornih prepravki – ako DORH i USKOK odrade svoj posao kako treba, kvalifikacije u sastavu zločinačkog udruženja ili terorizma mogu rezultirati desetljećima iza rešetaka. A hoće li – živi bili pa vidjeli!
No, dok čekamo pravosudni epilog, moramo se zapitati ono ključno, bolno pitanje: Zašto se kod nas uvijek mora dogoditi katastrofa biblijskih razmjera da bi sustav uopće trepnuo? Zar smo doista toliko institucionalno kastrirani da kao država nismo sposobni djelovati preventivno?
