Moderni Rim nerijetko i nepravedno ostaje izvan turističkih tura. Još se iz svojih gimnazijskih dana sjećam fotografije tzv. Colosseo quadrato u knjizi povijesti umjetnosti. Tada nisam pridavao veliku pozornost velikoj bijeloj betonskoj kocki u rimskom naselju EUR, ali ona mi je danas istinski privlačna za posjet. Moderni Colosseo quadrato, odnosno Palača talijanske civilizacije, smještena je u naselju izgrađenom za Svjetsku izložbu (EXPO) 1942. godine, koje je Mussolini planirao otvoriti za proslavu dvadeset godina fašizma. Naziv dijela grada je skraćenica od Esposizione Universale Roma. Izvorno se zvao E42 prema godini u kojoj se izložba trebala održati. Međutim, ona se zbog Drugog svjetskog rata nikad nije održala, a tijekom rata tek izgrađeno i nedovršeno naselje biva ozbiljno oštećeno.
Nakon rata odlučeno je kako bi EUR trebao biti temelj poslovnog okruga izvan centra pa se i ide u tom smjeru, što drugi glavni gradovi počeli planirati tek desetljećima kasnije (Docklands u Londonu ili La Défense u Parizu). Nedovršene zgrade iz doba fašizma su dovršene, a nove su izgrađene u suvremenim stilovima poslovnih objekata. Danas se u EUR-u može osjetiti užurbani poslovni duh grada, ali i uživati u rekreaciji, trčanju, veslanju ili vožnji pedalina na umjetnom jezeru.
U sličnom stilu poput EUR-a početkom 20. stoljeća izgrađena je i Città universitaria di Roma – sveučilišni kampus La Sapienze, koji predstavlja najveći fašistički građevinski projekt. Iz moje perspektive možda i jedino pozitivno što su ostavili u naslijeđe. Kampus je star, a opet moderan u odnosu na ostatak Rima. Uz svoje antičko nadahnuće, jednako kao i EUR, ima svoju posebnu draž. Otvoren je u okviru velike svečanosti 1935. godine u prisustvu kralja Vittoria Emanuela III. Centralni dio predstavlja velika statua Minerve, kao jedan od simbola razvoja znanosti i obrazovanja. U samom kampusu znanstvenici osjećaju čari i zbog drugih čimbenika – akademskog duha, svijesti o tradiciji i značaju u globalnoj razvoju znanosti i obrazovanja.
Mislim da će mi zauvijek ostati u sjećanju jedno listopadsko predvečerje, kada sam hodajući umoran s Instituta prema doma svjedočio trenutku u kojem fizičari dočekuju nobelovca, svog prof. Giorgija Parisija. Samo sveučilište spada među stara europska sveučilišta, osnovano je još 1303. godine, a useljenje u moderni kampus imalo je samo simboličke i praktične razloge. Simbolički je monumentalni kampus potvrdio Rim kao središte sveučilišnog obrazovanja, a svojom veličinom omogućio prostorne uvjete za razvoj znanosti.
Pristupačni muzeji
Dok pišem ove retke razmišljam što sam posljednjih mjeseci naučio o Rimu, a što bi čitatelju dostupno i korisno mogao preporučiti. Razmišljam o mnogobrojnim muzejima i galerijama, kakvih nema nigdje na svijetu. Unatoč slabijoj pristupačnosti zbog visokih cijena ulaznica, dojmljivo je kako gotovo svi muzeji nastoje afirmirati kulturno naslijeđe i otvoriti besplatno svoja vrata široj javnosti određenim danima u mjesecu. Posjet Vatikanskom muzeju po mojem mišljenju predstavlja uvjet bez kojeg se ne može reći da se bilo u Rimu. Iako je posljednjim nedjeljama u mjesecu ulaz besplatan, trenutno je i to zakomplicirano rezervacijama i ograničenim brojem ulazaka.
Ipak smatram da kakva god cijena bila i koliko god red bio dug, isplati se doživjeti sve ono što muzej nudi. U cilju poticanja i popularizacije naslijeđa i državni muzeji u Rimu nude besplatne posjete prvih nedjelja u mjesecu. Pandemija je to poremetila pa godinu i pol dana ovog lijepog običaja nije bilo. Sve do prve nedjelje u prosincu. Ja sam tada ugrabio priliku i obišao Kapitolski muzej, na najmanjem i najslavnijem rimskom brežuljku. Poseban je osjećaj susresti se s originalnim spomenikom Marka Aurelija, koji je preživio srednji vijek zbog zablude u kojoj se vjerovalo kako prikazuje Konstantina Velikog, slavnu rimsku vučicu, statuee Cicernona, Homera, grčkih filozofa i mnoštvo modernih umjetnina Caravaggia, Velazqueza i drugih. Manje poznat muzej, a uvijek besplatan i bez gužvi je onaj osnovan u čast obitelji Bonaparte. Nalazi se nedaleko od Navone.
Napoleon Bonaparte imao je poseban odnos prema Rimu. U mnogočemu je nastojao oponašati rimske careve. Konkretnu vezu s gradom Rimom uspostavio je silom oružja 1808. godine, nakon što su Francuzi izvršili okupaciju. Od 1811. godine Rim je proglasio slobodnim carskim gradom, drugim gradom Carstva nakon Pariza. Upravu Rimom namijenio je jednom od svojih sinova, koji je i prije svog rođenja dobio titulu kralja Rima. Ironija u priči o Napoleonu i Rimu jest da on nikada u ovaj grad nije kročio, ali su nakon pada njegova carstva gotovo svi članovi obitelji Bonaparte zatražili azil od pape Pija VII i nastanili se u Rimu. Napoleonova majka, Madame Mère, živjela je u palači s pogledom na Piazzu Venezia sve do svoje smrti. Sinovi njegova brata Luciana Bonapartea postali su povezani s plemićkim obiteljima papinskog grada što je dovelo do formiranja ‘rimske grane’ Bonaparteovih.
Sve priče i događaji četiri Bonaparteove generacije, od Napoleona do početka dvadesetog stoljeća, prepričani su u zbirkama ovog muzeja. Nedaleko od muzeja nalaze se još dva zanimljiva mjesta za ljubitelje umjetnosti. U ulici della Pace smještena je crkva Santa Maria della Pace gdje se mogu vidjeti freske slavnog Raffaela, a u crkvi San Luigi dei Francesi neka od najpoznatijih Caravaggiovih djela. U konačnici ne treba zaboraviti kako su mnoge rimske crkve, osobito četiri velike bazilike koje simboliziraju sjedišta četiri patrijarha, svima dostupni muzeji i nešto što treba vidjeti.
Dah zastaje od monumentalnih spomenika i raskoši zlata koje čuvaju. Osobno me najviše dojmila Bazilika svetog Pavla izvan zidina. Iako je smještena malo dalje od centra, definitivno je vrijedna posjeta, pogotovo jer nema velike gužve pa se može istinski uživati u njoj i fotografirati je. Na kraju, kojim god od preporučenih, manje poznatih puteva krenete, ne zaboravite uživati u čarima talijanske hrane i najbolje kave na svijetu.