Prošle godine pružila mi se prilika otputovati na sam istočni kraj dvodimenzionalne zemljopisne karte kakvu smo navikli gledati, u Japan.
Sama pomisao na kilometražu i duljinu leta nije me veselila, no prevagnula je želja za otkrivanjem svijeta kojeg ne poznajem – kazao nam je Dubravko Lenert, dubrovački fotograf iznimnog talenta, a većini nas poznat kao autor fotografija zimskih radosti iza nas. Njegov dalekoistočni putopis donosimo, uz čarobne fotografije Japana, u ovom broju DuLista. Uživajte!
Iz moje perspektive, moj rodni grad po kulturi i arhitekturi razlikuje se od svih gradova u Hrvatskoj, koja se opet po istom razlikuje od drugih gradova Europe, a držim da se razlike proporcionalno povećavaju usporedimo li npr. anglosaksonsku i angloameričku kulturu o kojima ipak dosta znamo zahvaljujući svijetu informacija u kojem živimo.
Kako je avio karta bila rezervirana mjesecima unaprijed, u razdoblju iščekivanja avanture često sam na zainteresirana pitanja odgovarao u monotonom kontekstu – ne znam što me čeka, nisam previše uzbuđen. Razlog tome bila je prezaposlenost i djelomična neinformiranost van samih osnova o Zemlji izlazećeg sunca. Mala očekivanja pokazala su se kao pun pogodak.
Kulturološke razlike
Dugih 12 sati leta do odredišta iskoristio sam za prvo upoznavanje s japanskom kulturom. Ne arhitekturom ili poviješću, što bi za mene kao fotografa možda bilo logično, već kulturom s naglaskom na međuljudske odnose i običaje. Pročitao sam knjigu ‘The Japanese mind’, a dok je većina putnika gledala američke filmove na ekranu ispred sebe, ja sam gledao japanske dokumentarce, bez titlova, iako riječi nisam razumio. Poštivanje osobnog prostora, percepcija međuljudskog dodira, pažljivo i promišljeno biranje riječi te hijerarhijsko strahopoštovanje samo je početak međukulturalnih različitosti koje je poželjno poštivati u ulozi turista u Japanu.
‘Isprepadan’ cijenama
Po dolasku u Tokyo, u hotel luksuzne šoping četvrti Ginza, pored zbunjujućeg jet-laga, prva i jedina briga bile su mi cijene. Isprepadan činjenicama da je prosječna cijena mjesečnog najma trosobnog stana u Tokyu 20.500 kn i upozorenjima kako je Japan općenito skup, prije samog dolaska u Tokyo odustao sam od bilo kakvog šopinga. Uslijedilo je prvo veliko, ugodno iznenađenje. Cijene hrane i pića jednake su ili niže od cijena u Dubrovniku, čak i onih s uključenim ‘popustom za Dubrovčane’. Frižider u sobi modernog hotela s četiri zvjezdice bio je prazan. Iako nikad u životu nisam popio nešto iz frižidera u hotelskoj sobi, sama činjenica bila je zbunjujuća. Rješenje misterije pronašao sam između lifta i svoje hotelske sobe na 29. katu, gdje se nalazio automat za piće. Mala boca vode bila je jeftinija od 10 kn, a pinta pive (568 ml) oko 30 kn – u hotelu s četiri zvjezdice u luksuznoj četvrti Tokya.
Ne mislim da je Tokyo jeftina destinacija, dapače, to je jedan od najskupljih gradova na svijetu. Ali osnovne stvari kao što su hrana, piće, javni prijevoz, čak i taksi, ili odjeća nisu skupi u odnosu na naš standard. Nasuprot toga mogu reći kako sam izlet u Kamakuru platio preko 1.000 kn, gradić udaljen sat vremena od Tokya. Zanimljivost s izleta je simpatična vodička koja nam se cijeli dan u svoje vlastito i u ime agencije ispričavala što pada kiša.
Tokyo
Što vas prvo asocira na pojam velegrada? Moje prve asocijacije su prometne gužve, velike udaljenosti, nečistoća zbog višemilijunskog stanovništva, buka. Vjerujte mi, Tokyo je najčišći grad kojeg sam ikad posjetio. Svi znamo da su japanski vlakovi kao satovi i to je točno. Gužva je na stanici? Nemojte se gurati, već budite prvi u redu za idući podzemni vlak koji stiže za četiri minute. Čekanje idućeg vlaka upotpunit će vam cvrkut ptica koji dolazi iz nevidljivih zvučnika.
U Tokyu je zabranjeno pušenje na javnim mjestima (da, na ulicama) i bacanje otpada na za to nepredviđena mjesta. Pušenje nije zabranjeno samo zbog duhanskog dima, već zbog onečišćenja ulica opušcima. Kad na pločniku ne vidite tamne mrlje od žvaka, niti opuške, onaj mali papirić koji biste možda ‘slučajno ispustili’ kad vas nitko ne gleda, u Tokyu ćete zadržati u džepu.
Vjerujem da sam jedan od rijetkih koji ne uživaju u japanskoj kuhinji. Po meni je sirovoj ribi mjesto na gradelama, a ne u pjatu, ali isto tako bi se i prosječni Japanac možda zgrozio slavonskog čobanca. Nije mi njihova kuhinja mrska, jeo sam više ručaka od nekoliko slijedova jer bi bila šteta ne doživjeti Japan i u kulinarskom pogledu, ali svoju sam primarnu potrebu ipak pretežno namirio u pubovima, američkim fast foodovima (čime se baš ne ponosim), ali i kineskim restoranima koje nije bilo baš lako pronaći obzirom na, neutralno rečeno, kulturološke razlike. Jedna stvar je sigurna, topli sake mi je al pari s rakijom od rogača.
Iako je Japan cjenovno daleko, upoznavanje drugačije kulture i stila života za mene je premašilo monetarnu vrijednost i stvorilo cjeloživotnu uspomenu. Umjesto da pišem gdje sam sve bio, prepustit ću vas da uživate u fotografijama!