Hasib Alibegović Ale, dragovoljac Domovinskog rata, veteran i branitelj Dubrovnika, prosvjeduje ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66.
Napomenuo je kako branitelji ne traže nikakva nova prava, radi se o očuvanju stečenih braniteljskih prava ali prije svega o zaštiti dostojanstva Domovinskog rata i ponosa hrvatskih branitelja. “Tri puta sam podvrgnut reviziji svog rješenja, a to su prošli i ostali branitelji. Nismo protiv toga, ali se pitamo do kad će to trajati?”, upitao je.
Problemi u komunikaciji i nezainteresiranost za rješavanje problema branitelja traju jako dugo ako ne i od samog početka mandata aktualnog ministra. Neki članovi naše udruge imaju velikih problema u ostvarivanju svojih prava (odlasku na rehabilitaciju, prava na njegovatelja, statusa supružnika nakon smrti 100 % HRVI-a…). Ljude koji su 20 godina ostvarivali prava traže potvrde ne starije od 6 mjeseci kako bi ostvarili ta ista prava, a potvrdu im više ne izdaju. Ministarstvo branitelja koje bi im trebalo biti na usluzi i pomoći, raznim birokratskim smicalicama radi na uskraćivanju prava koja im pripadaju.
Isto tako, opetovani zahtjevi za sudjelovanje predstavnika branitelja u izradi izmjena i dopuna Zakona o pravima hrvatskih branitelja su ignorirani dok je na Nacrtu radila udruga Documenta. Nacrt Zakona je bio spreman za donošenje po hitnom postupku a da predsjedniku naše udruge, a niti ostalim predstavnicima udruga proisteklih iz Domovinskog rata, nije niti dan na uvid. Sve je vodilo ka cilju da se novim zakonom na neki način izjednači žrtva i agresor, da Domovinski rat bude kvalificiran kao građanski. Pa i iz samog naziva Ministarstva brisan je pridjev hrvatski.
Mi, 100%-tni HRVI smo se spontano okupili ispred Ministarstva, a nakon ignoriranja od strane aktualnog ministra potporu su nam pružile krovne udruge Gardijskih brigada i Specijalne policije.
Počeli su dolaziti branitelji iz svih krajeva Hrvatske te sada, nakon toliko vremena, nakon što su kroz Savsku prošle tisuće branitelja i nakon razgovora s mnogima od njih, vidim da smo potpuno u pravu, svi se susreću sa istim problemima. Svi su nezadovoljni odnosom države prema njima. Ovdje nije riječ samo o problemima 100 % HRVI, nego cijele braniteljske populacije i stradalnika Domovinskog rata, djece i udovica poginulih branitelja, obiteljima nestalih hrvatskih branitelja, silovanim ženama… Ne traže se nikakva nova prava, radi se o očuvanju stečenih braniteljskih prava ali prije svega o zaštiti dostojanstva Domovinskog rata i ponosa hrvatskih branitelja.
Aktualna vlast i ministar nas ignoriraju uz pomoć medija koji su bili prisutni cijelo vrijeme pokušavajući nas ocrniti u javnosti, a nikada nisu prenijeli pravo stanje problema. Nameće se teza kako ne poštujemo institucije države za koju smo se borili što je apsolutno netočno. Razgovarano je sa svim predstavnicima vlasti, spremni smo na razgovore i dalje i oni se obavljaju ali ćemo otići iz Savske onda kada problemi budu riješeni, prije toga ne. Čvrsto stojimo iza stava da su branitelji temelj ovog društva te bi kao takvi morali ući u Ustav RH.
Od smjena također ne odustajemo. Sve političke opcije u Hrvatskom saboru imaju priliku zajedničim dogovorom sada jednom zauvijek zaštititi Domovinski rat i dostojanstvo hrvatskih branitelja uvodeći ga u Ustav RH kao temelj stvaranja države gdje mu je i mjesto. Smatramo da tako više ni jedna politička opcija ne bi mogla manipulirati s braniteljskom populacijom. Za vrijeme trajanja prosvjeda umrla su četiri 100 % HRVI.
Sudjelovao sam u obrani dubrovačkog područja (Konavle, Župa, Brgat, Bosanka, Strinčijera, Srđ, Mokošica, Osojnik, Ston, Korčula, Pelješac). Tijekom obrane krajnjeg juga srpsko-crnogorski agresor i JNA od prevlake do Stona opljačkali su, zapalili i porušili sve sakralne i druge objekte. Prizor je izgledao kao spaljena zemlja. Nikad niste mogli na našoj nacionalnoj televiziji vidjeti prilog o strahotama što su okupatori napravili za vrijeme agresije.
Imali su mogućnost upotrijebiti oružje sa zemlje, iz zraka i sa mora. Mi smo imali pješačko naoružanje, mali broj minobacača s također malim brojem granata koji su se selili s položaja na položaj.
Omjer ljudstva bio je 20:1 u korist agresora. Živjeli smo s Vukovarom i njegovim braniteljima. Nakon pada Vukovara znali smo da nas čeka ista sudbina. Bili smo spremni braniti svoj Grad pod Srđem do kraja, jedino što nam je preostalo bio je goli život. Zahvaljujući nadljudskim naporima dubrovačkih branitelja 6. prosinca 1991. odbijen je i posljednji napad.
Dolazim iz Dubrovnika, imam suprugu i sina, oni su moja ljubav i moja snaga. Naravno da supruga podržava prosvjed, sin je još mali.
Napadnuta je zemlja i grad u kojem sam živio i kojeg sam volio. Bez razmišljanja o posljedicama i o vlastitim interesima staviti se na raspolaganje Domovini kad te treba za bolje svih nas – mislim da je to dokaz velike ljubav prema Domovini. Među prvima sam sudjelovao u osnivanju kao i obuci SJP “Grof” Dubrovnik.
Kao pomoćnik SJP “Grof” predvodio sam skupinu djelatnika Specijalne policije u akciji oslobađanja dubrovačkog zaleđa od JNA i srpskog-crnogorskog agresora sa zloglasnog Golubova kamena.
Zadobio sam ustrjelnu ranu (cal. 7,62 mm) u predjelu vrata. Tom prilikom su neprijateljske postrojbe potučene, a zaplijenjena velika količina MTS-a (uništena samohodka, tenk u pokretnom stanju, pinzgauer, dva kamiona, i dr…).
Zahvaljujući svojim dečkima koji su me izvukli iz vatrene zone i prebacili do bolnice, kao i liječničkoj ekipi koja me operirala, život mi je spašen. Skoro 3 mjeseca od vrata pa niže bio sam totalno nepokretan. To mi je najteži period u životu. Nakon što mi se počeo vraćati osjet i pokreti u rukama osjetio sam kako još ima nade za poboljšanje tadašnjeg stanja. Uložio sam svoj maksimum i došao do situcije da koliko-toliko neke stvari obavljam smostalno.
Vezan sam trajno za invalidska kolica, s umanjenom funkcijom ruku i izgubljenim osjetom od predjela prsa na niže. Kolica su najmanji problem u odnosu na funkciju organizma nastalog ranjavanjem. Proveo sam 5 punih godina na rehabilitaciji do rješenja stambenog pitanja. Kao 100 % HRVI uručeno mi je rješenje o trajnoj nesposobnosti za obavljanje službe te sam umirovljen.
Također, tri puta sam podvrgnut reviziji svog rješenja, a to su prošli i ostali branitelji.
Nismo protiv toga, ali se pitamo do kad će to trajati?
Izvor: narod.hr